Sav ovaj svijet je jedna divna hipoteza, pa su u njemu i hipotetička pitanja dozvoljena. Čak ih treba što više postavljati. Evo jednog. Da se Amerika na Bliskom Istoku nije igrala državnih udara i vodila politiku golih energetskih interesa, ko zna kako bi danas izgledao Iran i da li bi Mahsa Amini bila ubijena zbog loše vezanog hidžaba.
BIJELI KAPITAL
Nije tajna da sudbina Bliskog Istoka ima debele veze sa silom Zapada. Notorna je istina da je vanjska politika SAD koristila ljudska prava i slobode kao imperijalni plašt. Uostalom, kao što su na unutrašnjem planu ulogu plašta za američku neoliberalnu kastu odigrale sve identitetske pobune koje su odbacile klasni temelj svoje borbe.
Mnoge pojedinačne struje tzv. Nove ljevice žmurile su na imperijalne apetite Amerike koja je tako dobila dva lica. Jedno unutrašnje, liberalno i demokratsko, i drugo koje je namigivalo tiranima poput Pinočea ili Sadama. Kao šareni paravan između te dvije krajnosti sagorjeli su silni kontra-kulturni zanosi i civilni pokreti, tek da bi snagom tržišta postali dio mainstream-a i benignog protoka ukroćene političke mašte.
Krupni kapital je sve vrijeme mogao biti spokojan - čak je ohrabrivao borbu za apstrahovane identitete manjinskih grupa, rasnih, rodnih, seksualnih, pod uslovom da ne zadiru u temelje nepravde koja je u Americi uvijek bila klasna.
To da nekoliko porodica ima više novca od većine najsiromašnijih ne dešava se preko noći. Bogati su iskoristili slatke sedamdeste da pripreme ono što će odigrati Reganova vlada – novu raspodjelu, slabljenje socijalne države, zakidanje sindikata, deregulaciju i preokret ekonomije od proizvodnje ka berzi, što će kasnije omogućiti da se fabrike presele u Kinu a profit sreže po pravilima bijelih okovratnika u Vašingtonu. U tom procesu radnička i socijalna politika su zbrisane, a duh vremena oblikovan je prema potrebama, da se ne lažemo, male grupe bogatih bijelaca.
BORBA ZA SVE
Ono što se danas dešava u Iranu, dakle, ima dubok korijen na Zapadu koji je nerijetko podržavao ropstvo miliona ako je to bio ekonomski interes. Uloga SAD u davnom razbijanju turskih rudarskih sindikata, na primjer, ili Bušova ratna ostavština, na koncu i iranski državni udar 1953, neki su od tragova globalne šape u tom dijelu svijeta. No ipak, kao u laboratoriji nove političke zbilje, pokazuje se da su solidarnost i pobuna mogući baš u društvima koja su decenijama bez šanse da se normalno razvijaju.
Aktuelni protesti iranskih žena probili su makar dva ideološka oklopa kojima je cilj da se očuva status quo. Prvo je skrajnuto pitanje nacionalnog identiteta, budući je Mahsa Amini bila Kurdkinja. U Teheranu imamo proteste povodom Mahsine smrti, dok iranske rakete djeluju po kurdskoj terotoriji u znak sumanute odmazde.
Drugo što iranski protest donosi je sistemski zahtjev za ljudskim dostojanstvom, što prevazilazi borbu za ekskluzivna prava žena. Iranski je slučaj moćan primjer kako se integriše pobuna - hidžab je simbol suštinske promjene za koju se u Teheranu trenutno gine. Tako stoje stvari, gine se na platformi ljudskog dostojanstva i slobode koja ima obličje ženskog roda, ali se u njemu ne iscrpljuje.
Pobuna zadire u temelj muškog principa vlasti koji je slika istočnih teokratskih despotija, kao i zapadnog kapitalističkog modela baziranog na pohlepi. Zato nije čudno da iranske feministkinje na barikadama biraju partizansku budnicu Bella ciao, zapravo je to sasvim prirodno. Ono što čudi je zašto se ta pjesma ne čuje glasnije u Italiji, dok neofašistkinja Đorđa Meloni preuzima vladu.
VIŠE OD KVOTE
Odgovor na ovo pitanje opet ima veze sa globalnom neoliberalnom kastom, makar simbolički. Početkom mjeseca na filmskom festivalu u Veneciji pitali su Hilari Klinton šta misli o mogućem dolasku Meloni na čelo Italije. Sa crvenog tepiha, u žuboru pjenušavih vina, nesuđena predsjednica SAD je odgovorila kako je vazda dobro kad žena prvi put osvoji vlast u nekoj zemlji i da je to samo po sebi odlična stvar. Njena izjava zvuči kao da su je pisali momci iz Demokratske Crne Gore, oni koji su nedavno izašli sa predlogom da na čelo vlade, kad već ne možemo da se dogovorimo, postavimo ženu.
Zaključak - mada je rano za zaključke - žene Irana nadilaze svoje rodno središte pobune i ginu za višu pravdu koju osjeća cijelo čovječanstvo. U borbi za svoju slobodu one uključuju sve druge slobode, ljuljaju temelje svijeta koji nije nepravedan samo prema ženama. Takvim nadahnućem one ne odstupaju od svoje ženske suštine, samo je hrabrošću izdižu tako visoko da ih niko ne može ingorisati i biti politički ravnodušan. To znači da svako mora biti uključen, ovako ili onako, što mijenja mapu mišljenja i djelovanja u svijetu.
A šta radi neoliberalna svijest oličena u feminističkim zanosima Hilari Klinton? Opijena rodnim rečitativom, a zapravo perfidno žmureći na trijumf apeninskih neofašista, ona brani biološku funkciju Dučeove nasljednice, čime politiku svodi na kvotu, odnosno činjenicu da Meloni nije muško.
Nedavno sam čuo da su zelene politike bez klasne borbe obično baštovanstvo, što me je podsjetilo da opet ponovim pouku Roze Luksemburg, da žensku emancipaciju nije moguće odvojiti od klasne borbe.
Pardon, izgleda da je to bilo moguće, makar u godinama kad je Hilari Klinton krčila put do Bijele kuće, štiklom koja je olako gazila preko nepravdi na drugom kraju svijeta.