Među savremenim crnogorskim autorima ima i nekih koji se rado distanciraju od mačizma i ne libe se da se hvališu svojim umjetničkim doprinosima feminističkoj teoriji i politici (autorka teksta, na primjer, pamti književnu promociju na kojoj je moderator za autora kazao da je “dao veći doprinos crnogorskom feminizmu od svih crnogorskih feministkinja”).
Odmah treba reći da autor dugometražnog igranog filma “Elegija lovora” Dušan Kasalica sa takvim razmetanjem nema nikakve veze: riječ feminizam nijednom nije spomenuta u njegovim intervjuima povodom završetka rada na filmu. Ali, sam film ipak pokazuje tipične simptome te tipične muške feminističke umišljenosti i tako se prosto sam nudi kao slučaj za analizu.
JUNACI SU MEĐU NAMA
Ljubitelji lako svarljivih umjetničkih zalogaja “Elegiji lovora” vjerovatno će zamjeriti na hermetičnosti i slaboj prohodnosti. I oni kojima ne smeta tvrđi zalogaj mogli bi da se izgube u eliptičnosti i obilju znakovnog materijala, naročito u završnici filma. Ali, nećemo imati nikakav problem da identifikujemo glavnog junaka filma (Frano Lasić): vrlo dobro, odavno, gotovo oduvijek poznajemo ovog intelektualca koji šlajfa u mjestu, reciklira tuđa znanja i citatima odgovara na izazove koji stižu iz svijeta. A onda, taj doživljaj bliskosti vuče nas naprijed i na kraju ipak uspijevamo da preplivamo i izađemo na drugu obalu.
Puštamo da nas mimoiđu filmske, intertekstualne, psiho-analitičke, biblijske i ko zna još kakve reference, ostavljamo to filmskim kritičarima, a mi se samo čvrsto držimo za tu jedne referencu na sterilni intelektualizam koju smo prepoznali na prvi pogled.
U svojim izjavama, a onda scenografskim znakovima i filmskim jezikom, reditelj je intelektualističku sterilnost glavnog junaka situirao u socijalistički istorijski okvir. To nam se ne čini uvjerljivo. Tipovi poput junaka ovoga filma vrzmaju se naokolo i danas, trideset godina nakon kraja epohe jugoslovenskog socijalizma, razmeću se intelektualnom impotentnošću koja ima vlastitu neoliberalno-tranzicijsku logiku.
Nisu, dakle, socijalistički intelektualci jedini kojima bi se moglo zamjeriti zbog zamora od života. Tačno je da su već 50-tih godina prošlog vijeka u socijalističkoj Jugoslaviji vlasti bile primorane da podmićuju umjetnike (bonovima za hranu, smještajem u ljetovalištima) da napuste svoje kabinete, izađu na teren i okrenu se ka stvarnosnim sadržajima i “socijalističkim praksama”.
Ali, pedesete godine prošlog vijeka su i globalno markirane kao početak kraja zlatnog doba javnih intelektualaca, a od tada do danas samo su se gomilali novi razlozi za obeshrabrenost javnih intelektualaca, od demokratskog nivelisanja svih oblika znanja do strukturnih promjena same javnosti koja je sve manje bila u stanju da apsorbuje slojevite umne sadržaje.
Duh & dah socijalizma
Ali, nije toliko ni važno da li je ovaj tip junaka istorijski i ideološki dobro lociran ili nije. Nešto drugo nam ovdje smeta: bilo koji istorijski okvir čini nam se preuzak za doživljaj duboke ukorijenjenosti ovog nadmeno-intelektualnog oblika egzistencije. Njegove korijene prije bismo potražili u slojevima trans-istorijskog i tradicionalnog.
S jedne strane, ovdje prepoznajemo refleksiju jedne arhaične i endemske (svakako društveno uslovljene) kolektivne fascinacije upravo ovakvim, neupotrebljivim, nerazumljivim i po difoltu transcendirajućim oblikom „učenosti“, koji do danas nije iščezao - crnogorski akademici sa brojanicama u rukama savremena su emanacija tih starinskih pametara. Ali, „Elegija lovora“ kopa dublje po tom nasljeđa, traži njegovu patrijarhalnu logiku, i to je ono što nam se ovdje čini naročito značajnim. Ako nam je bilo koji istorijski okvir uzan, patrijarhalni meta-ideološki okvir čini se taman da racionalizujemo doživljaj poznatosti glavnog junaka i njegove duboke malignosti.
Kasalica je darovit reditelj... ali ovdje ipak prepoznajemo tipične intelektualne akrobacija kojima tradicionalno pribjegavaju muški autori kada krenu u obračun sa mačizmom, koje se svode na žongliranje ženskim i muškim “principima”
Ovaj film nas nagovara da njegov narativ čitamo i kao kritičku travestiju tradicionalnog patrijarhalnog narativa: junak ovog filma je ostareli muškarac, intelektualni narcis koji čuva auru patrijarha iako tradicionalnih argumenata za patrijarhalnu supremaciju više nema, oko kojeg kruži sijaset žena koje na različite načine opslužuju njegov ego.
Gubitak patrijarhalne moći, koja se „izvorno“ može legitimisati isključivo muškošću, seksualnom potentnošću i tjelesnom snagom, ovdje kao da se supstituiše intelektualnom arogancijom i odbijanjem da se sa realnošću, koja se više ne može kontrolisati, uopšte ima posla. Vidljivost ostarelog tijela glavnog junaka i njegove neuspješne seksualne pokušaje u tom smislu doživljamo kao gotovo mitske scene „izvorne delegitimizacije“, na koju referiše i „pravi lav“ u završnoj sceni.
Savina Geršak: Povratak (crnogorskom) filmu
Tačno je da je satisfakcija koju osjećamo maliciozna, ali šta da radimo: toliko smo siti objektifikacija ženskih tijela, ženskog stida zbog starenja, različitih pervertiranih oblika patrijarhalne moći da ne možemo da ne osjetimo radosti zbog ovog elementarnog poravnanja na terenu “izvornog” legitimiteta. Ako već moramo da biramo između “izvornih” i pervertiranih oblika muške dominacije, dajte nam onda prave lavove, da barem znamo na čemu smo.
PLUS JEDNAKO MINUS
Mogao se ovdje zaustaviti ovaj film, zaokružiti se u toj ciničnoj detronizaciji ostarelog brbljivog patrijarha, ili čak otići i dalje i skinuti ga do gole kože. Ali, reditelj ne želi da ga napusti, kreće u prostor fantastike da tamo potraži lijek za ranjenu muškost, i tu počinje da se uspostavlja opasna bliskost ovog filma sa manirom muških “feminističkih” odgovora na tjeskobu patrijarhata.
Ovakvo razrešenje krize patrijarhalne muškosti samo je još jedan od citata, uključujući i filmske (sjetimo se samo Fon Trirovog Antihrista)
Dešavaju se sve te čudesne, zavičajne, bajkovite stvari, sa zmijom koja govori i pretvara se u mladu ženu koja će postati junakova žena ili ljubavnica i sukobiti se sa njegovom majkom, čiji će zagrljaj na kraju biti, naravno, junakova Ultima Tula. Kasalica je darovit reditelj, razumijemo da ovdje nije riječ o tezi, da nam se prije želi ponuditi jedan komad autorske imaginacije kao neka vrsta anti-racionalnog epiloga, ali ovdje ipak prepoznajemo tipične intelektualne akrobacije kojima tradicionalno pribjegavaju muški autori kada krenu u obračun sa mačizmom, koje se svodi na žongliranje ženskim i muškim “principima”, na staru raspodjelu muških i ženskih polja suvereniteta (muška autorefleksija naspram ženskoj “prirodnosti”) i čežnju za utopijskom “ženskošću”.
Feminističke teoretičarke opisale bi ovaj manevar kao proklizavanje ka esencijalizmu i napuštanje političkog terena na kojem bi obračun sa mačizmom zapravo trebalo da se vodi. Sve ostalo je patrijarhalno pseudo-pokajništvo kojim se ponovo konstituiše binarno razglobljeni svijet. Naravno, opet sa muškarcem i njegovom mukom u centru svijeta.
Tako “Elegija lovora” u završnici zapravo afirmiše poziciju glavnog junaka koja se očito namjeravala dekonstruisati: ovakvo razrešenje krize patrijarhalne muškosti samo je još jedan od citata, uključujući i filmske (sjetimo se samo Fon Trirovog “Antihrista”), nadomjestak za izgubljenu “izvornu” patrijarhalnu supremaciju, ovoga puta u obliku “apologije ženskosti”. I eto nas ponovo u fabrici za reciklažu patrijarhata: da li se uz “ženskost” stavlja plus ili minus ne mijenja stvar, ali to je upravo ono što stalno promiče muškim promoterima kulturalnog feminizma.
PRAKSE BRIGE & NJEGE
Na kraju, pravde radi, treba ponoviti da je “Elegija lovora” samo jedan slučaj evidentne, i svakako pohvalne uznemirenosti domaćih muških autora nasljeđem patrijarhata, refleksija doživljaja njegove ispražnjenosti. Ljetos je Mirko Radonjić, takođe darovit pozorišni reditelj, režirao odličnu “Anu Karenjinu” koja se na sličan način zaglavila u esencijalističkom radikalnom poricanju bilo kakvih humanih sadržaja muškosti. Moguće je, u stvari je vjerovatno da takvi anti-muški radikalizmi na neki ambivalentan način snaže muški ego, ali sva ta čežnjiva, utopistička, spekulativna zagledanost u žensku drugost je prosto neozbiljna.
Lijepo je što muške autore patrijarhat žulja, ali tu se žuljevi ne liječi tako. Da je “Elegija lovora” ostala na tragu jednog klasno-rodnog pristupa (kao u prvom dijelu filma), to bi već bila druga stvar. Na kraju, teško je odoljeti materijalističkom cinizmu i ne ponuditi staro dobro rješenje intervencija u polju podjele rada kao prijeki lijek za mušku otuđenost od Drugoga: ženska etika brižnosti razvijala se kroz prakse brige i njege koje su muškarci napustili jer im nisu imponovale, i to sa “principima” nema nikakve veze.
Ko god želi, može da nauči kako sa životom da ostane na ti.