Značaj Petra II Petrovića Njegoša predstavlja jedan od rijetkih konsenzusa u Crnoj Gori koji prevazilazi nacionalne i ideološke podjele. Njegoševa djela se smatraju vrhuncem crnogorske književnosti, inkarnacijom početka i kraja crnogorskog etosa. Njegov status nije pretrpio promjene ni nakon ratnih događaja devedesetih godina prošlog vijeka, kada su citati iz "Gorskog vijenca" korišćeni u kontekstu ratnih zločina u Bosni.
Uprkos prigovorima iz bošnjačkih krugova, u Crnoj Gori prevladava percepcija da je pribjegavanje Njegošu u ratne svrhe predstavljalo "zloupotrebu" ili pogrešnu interpretaciju njegovog djela. Pisac Balša Brković iznio je zanimljivu tezu o ovoj problematici:
”Ako gledate strukturno, bez nominacija, Njegoš je morao da bude doživljen kao pjesnik odbrane Sarajeva, pjesnik njegovih branilaca. U Gorskom vijencu imate grupu ljudi koja, uprkos svemu, odlučuje da se bori s mnogo jačim protivnikom, što je pozicija branilaca Sarajeva. Međutim, imali smo potpuno reverzibilnu sliku: ubice grada i njegovih stanovnika se pozivaju na Njegoša”.
U kontekstu samog “Gorskog vijenca” ovakva interepretacija može se činiti neosnovanom. Optužbe da je Njegoš genocidni pisac jesu anahrone, genocid je kao čin problematizovan tek poslije Drugog svjetskog rata. Prije toga genocid je bio suvereno pravo država, međutim jasno je da Njegoš u “Gorskom vijencu” vidi etničko čišćenje kao legitimni politički čin. To stanovište je istaknuto u knjizi, čini se da Njegoš se ni ne pokušava da bude suptilan u svojoj elaboraciji.
Prvo, islam prikazuje kao destruktivnu religiju, koja sa svojim “demonskim mesijom” uništava sve dobro. Pa tako kaže: Kugo ljudska, da te Bog ubije!/Ali ti je malo po svijeta…itd. Njegoš opisuje domaće „Turke“ kao izrode, u jednom trenutku oni su predstavljeni kao subjekti inherentno odurne prirode (Kako smrde ove poturice…Ja nos držim svagda u rukama/da ne držim, ja bih se izbljuvao.) U takvom stanju, Njegoš vidi jedino rješenje u totalnom uništenju islamizovanog stanovništva.
Njegoš prikazuje islam kao zlu silu, protivnika svega dobrog, a njeni podanici se moraju istrijebiti. Paradoksalno je to što najpoznatiji citat iz „Gorskog vijenca“, "kome zakon leži u topuzu tragovi mu smrde nečovještvom" stoji u suštoj suprotnosti sa narativom „Gorskog vijenca“. Na kraju krajeva Crnogorci realizuju svoju pravdu kroz nasilnu istragu poturica.
Teza da je Njegoš u „Gorskom vijencu“ prikazao borbu Crnogoraca s mnogo jačim protivnikom, takođe se mora preispitati, jer sama knjiga ne prikazuje nikakvu vojnu konfrontaciju sa Osmanskim carstvom, već masakr lokalnog stanovništva. Ova karakteristika je u stvari ključna za razumijevanje „Gorskog vijenca“; odsustvo Osmanskog carstva je esencijalno za shvatanje ideologije koju Njegoš nastoji da izgradi. Epizoda sa turskim glavarima ilustruje ovu poentu, kada Crnogorci na skupu sa Turcima traže istrebljenje islama u Crnoj Gori. Jedan od turskih glavara Skender-aga kaže:
Što je ovo braćo Crnogorci?
Ko je ovaj plamen raspalio?
Otkud dođe ta nesrećna misa
o prevjeri našoj da se zbori?
Nijesmo li braća i bez toga,
u bojeve jesmo li zajedno?
Zlo i dobro bratski dijelimo.
Kasnije na ove tvrdnje odgovara knez knez Janko:
Bismo, Turci, ali se ne može!
Smiješna je ova naša ljubav.
Grdno nam se oči susretaju,
ne mogu se bratski pogledati,
no krvnički i nekako divlje:
oči zbore što im veli srce.
Ovaj segment u "Gorskom vijencu" je zanimljiv. Njegoš nastoji da odvoji istragu poturica od bilo kakve ideje da je to reakcija na osmansku represiju. Premda bi bilo jednostavnije upotrijebiti podređeni položaj pravoslavnog stanovništva ili osmansku tiraniju kao opravdanje za nasilno uklanjanje islama, Njegoš odbija da pruži takvu vrstu argumentacije ili da uopšte prikaže lokalne muslimane kao krvoločne ili ratoborne. Šta bi mogao biti razlog takvog Njegoševog pristupa?
Foto: Luka Zeković/Vijesti
Djelimičan razlog leži u samom istorijskom iskustvu Crne Gore. Život muslimana i pravoslavaca nisu karakterisali neprekidno nasilje i sukobi; to iskustvo takođe uključuje međuetnički sklad, trgovinu i miran suživot. U stvari, tokom tog perioda u Crnoj Gori nije bila izražena nacionalna ili religijska svijest; primarni model državne organizacije predstavljala su plemena. U takvom sistemu, religijska opredjeljenja nijesu toliko važna koliko su to plemenski odnosi. Njegoš je igrao ključnu ulogu u formiranju nacionalnog projekta, gdje su religijske razlike postale glavni kriterijum za nacionalnu pripadnost, a plemena su postala suvišna za državu. Njegov cilj je bio potvrditi premoć nacionalnih granica, te istaknuti islam kao neprijatelja Crnogoraca, nezavisno od toga da li je zemlja u ratu ili miru. U tom kontekstu, zanimljivo je razmatrati kako Njegoševa ideologija nije odraz tadašnje plemenske brutalnosti. Naprotiv, Njegošev stav je plod njegovih modernizacijskih težnji i nastojanja ka uspostavljanju nacionalizma.
Drugi još bitniji razlog za ovakvo postupanje Njegoša leži u samoj mitologiji koju je petrovićevska vlast pokušala da uspostavi. Za sve iz dinastije Petrović, uključujući i Njegoša, bilo je od izuzetnog značaja uspostaviti uvjerenje u dvije tvrdnje: prva je da Crna Gora nikada nije pala pod osmansku vlast, a druga je da je Crna Gora predstavljala utočište za junake sa Kosovskog boja. Cilj ovih tvrdnji je bio taj da se ukaže na kontinuitet Crne Gore sa srednjovjekovnom srpskom državom, što je legitimisalo same Petroviće da obnove i kasnije upravljaju tim srpskim srednjovjekovnim carstvom. Tako da Njegoš nije bio u mogućnosti da prikazuje osmansku tiraniju, jer bi to rušilo koncept ideje da je Crna Gora bila nezavisna, što je bio ključ petrovićevskog leigitimiteta.
Svrha ovog razmatranja nije negiranje umjetničke vrijednosti djela „Gorski vijenac“; evidentno je da je stvaralački proces ovog djela u velikoj mjeri bio uslovljen istorijskim kontekstom u kojem je nastao. Međutim, ovakva vremenska specifičnost često ostaje neprepoznata od strane kritičke javnosti, koja umjesto toga pribjegava različitim formama mentalne akrobatike u cilju „očuvanja Njegoševog obraza“. Značaj koji Njegoš ima u našoj kulturi je duboko ukorijenjen, te se svako kritičko preispitivanje njegovog djela često percipira kao napad na nacionalni ponos. No, upravo takav nedostatak kritičkog osvrta na Njegoševe slabosti doveo nas je do situacije u kojoj su njegovi glavni tumači postali Karadžić i Amfilohije.