Nakon svih ovih godina, jugoslovenski se film može uzeti kao jedinica sreće i umjetničke snage za sve koji su toga dvoje željni. Naročito u prelazu iz sedamdesetih u osamdesete filmska je epoha dobila novi zamah i autore koji su kameru okrenuli iznutra da bi više rekli o spoljašnjem svijetu.
Rajko Grlić jedan je od najvažnijih reditelja tog našeg pitoresknog juga koji se možda rasparčao, ali je ostao cjelovit u slici i danas komunicira sa generacijama koje ga ne pamte.
Osnivač Motovunskog filmskog festivala, počani građanin Monpeljea, predavač na Univerzitetu Ohajo, SAD, Grlić nije samo stvaralac već i neko ko je film okrenuo k društvu, preuzeo na sebe da u najtežim godinama promoviše humanističku bit umjetnosti kao svrhu stvaranja.
• Mladi kompozitor u filmu Bravo, maestro kaže jednom partijskom birokrati: Koje društvo?! Izvinite, nismo mi možda u istom društvu... Jeste li u stanju zamisliti ideju jedne cjelovite društvenosti? Je li prevaziđena i neumjesna fantazija o društvu na pravednim osnovama?
Ideja o pravednom društvu je nešto što od pamtivijeka pokreće svijet. Nema snažnije i veće pokretačke sile od nade da će sutra osvanuti novi, hrabriji i pravedniji svijet. Iskustvo nam govori da se ta nada nije baš često opredmetila. Ali ljepota te nade nije u cilju, ljepota je u putovanju do tog imaginarnog cilja.
• Može li to bolje društvo biti dosegnuto samo ideologijom, ili je potrebno još nešto?
Bojim se da ideologije i pravedno društvo teško idu zajedno. Čim su ideologije snažnije tim je društvo slabije. Društvo povezuju navike, historija, običaji, kulture. Ideologije ih obično razdvajaju jer u svakoj ideologiji čuči interes manje skupine željne da svoje viđenje svijeta proglasi apsolutnom istinom i time ostvari vlast nad većinom.
•Je li umjetnost odustala od takvih borbi?
Da li je odustala od svoje angažiranosti? To je, bojim se, šire pitanje na koje je teško odgovoriti sa da ili ne. Tu prije svega treba vidjeti govorimo li o dnevnoj ili apstraktnoj angažiranosti, a zatim što je to što umjetnost čini angažiranom; borba protiv nepravde, borba za neke ideale, borba protiv određenog sistema ili tiranina? Sve tako redom do osnovnog pitanja: da li umjetnost i angažiranost uopće idu zajedno.
Ja sam, da iz općeg pređem na pojedinačno, angažiranost uvijek shvatao kao nešto što izvire iz likova mojih filmova, iz priče koju pričam, ali ne kao parolu, ne kao neki prvoloptaški angažman. Pokušavao sam da moj angažman bude ono što kuhari i ljubitelji hrane zovu „Nachgeschmack“, da izvire iz filma i da ga okusite tek pri izlazu iz kina. Ukratko, angažiranost je dobra kada ju gledalac sam otkrije, a ne kada mu je gurate pod nos.
Mislim da su današnji klinci na filmu odustali i od te angažiranosti. Oni kao da su izgubili nadu da ikada više može biti bolje.
• Primjer: Amerika je imala Black Lives Matter pokret, ali ne sjećam se da je za njim ostala neka himna, estetika, film ili poema, kao što je to slučaj sa protestima iz šezdesetih godina prošlog vijeka. Zašto?
Šezdesetih smo htijeli mijenjati svijet; odmah, tu i sada. Svi su ga htjeli mijenjati i tako je nastalo mnoštvo filmova, romana, pjesama… Pomoću njih pamtimo taj put, taj trenutak zanosa. Nitko se ne pita o cilju, o svijetu kojeg nismo promijenili. Što se mene tiče mislim da je dobro da nismo opredmetili svoje ideale, da se nismo imali priliku razočarati u ono o čemu smo sanjali.
foto: Vesna Lalić, NIN
Black Lives Matter je potpuno drugačija pojava. Nastala iz protesta protiv policijskog ubijanja crnaca ona ima vrlo konkretan cilj. U tome nema ni zrna utopije. Tu je u pitanju čvrsta i čista pragma. Policajci u Americi gotovo masovno ubijaju crnce, u najvećem broju slučajeva kada za to nemaju povod. Black Lives Matter ima za cilj da promijeni ustrojstvo američke policije i pravne legistrature vezane za policiju. Stvari idu polagano, ali idu.
A što se tiče filmova i ostalog koji taj pokret pokreće kao neki val za sobom, on je ogroman. Ne vidi se iz Europe jer to nije europski problem, ali u Americi su promjene i više no vidljive. Veliki je broj filmova, romana, knjiga, eseja… koji izlaze u zadnjih nekoliko godina i koji radikalno mijenjaju optiku gledanja na crnce.
• Vaši filmski junaci su često autsajderi, pojedinci koje sistem ne miluje. Koliko ste takvih ljudi sreli u životu? I šta su vas naučili?
Za sresti ljude koje sistem ne miluje u ovim našim krajevima ne morate ići daleko od svoje kuće. Pitanje bi moglo glasiti i obrnuto: da li ste sreli ljude koje sistem miluje? Tada bi odgovor bio: malo, jako malo. Uglavnom se ne družim s ljudima na vlasti, a oni su zapravo jedini koje sistem miluje kao što i oni miluju sistem i na tom dobrano zarađuju.
Filmografija: Kud Puklo da puklo (1974), Bravo maestro (1978), Samo jednom se ljubi (1981), U raljama života (1984), Za Srečću je potrebno troje (1986), That Summer of White Roses (1989), Čaruga (1991), Josephine (1992), Karaula (2006), Neka ostane među nama (2010), Ustav Republike Hrvatske (2016)
Moji junaci su uglavnom ljudi koji kad umru ne dobivaju novinske nekrologe, koji žive i odlaze u tišini svoje osobne borbe za neki svoj mali integritet. Uvijek mi se činilo da se u njihovim sudbinama najlakše možemo ogledati kao društvo, kao sistem koji tim društvom vlada.
• „U raljama života“ je između ostalog feministička objava jednog vremena. Svi muški likovi dati su relistički do granica karikature. Vidite li feminizam danas kao mogući oblik objedinjavanja humanog i progresivnog?
Ne samo muški, već su i ženski likovi u „U raljama života“ dovedeni na rub karikaturalnosti. Ta vrsta komedije to zahtijeva. Tu se jednako rugamo i muškarcima i ženama. Tu je ravnopravnost zagarantirana.
Što se feminizma tiče, ja ga prije svega pokušavam gledati na krajnje pragmatičnom nivou. Na nivou ravnopravnosti žena s muškarcima, od jednakih prava na rad do jednake nadoknade za taj rad. Kada feminizam prerasta u svoj militantni oblik, kad muškarac postaje neprijatelj, a to se u borbi za ravnopravnost ponekad zna dogoditi, mislim da tada žene gube više no što dobivaju. A što se tiče humanog i progresivnog, bez žensko-muške ravnopravnosti te kategorije jednostavno ne postoje.
• U filmu „Ustav Republike Hrvatske“ ima ona strašna scena sa ocem u krevetu u ustaškoj uniformi? Kako nastaju te scene, je li to proizilazi iz scenarija ili prvo imate sliku u glavi?
To jednostavno proizlazi iz lika. Iz njegovog života i svjetonazora.
• Dejvid Linč je negdje rekao kako je „Blue Velvet“ nastao tako što je prvo imao sliku otkinutog uha na livadi, i da je cijeli film krenuo iz te proto-scene. Ima li takvih slika kod vas, prije nego se pojavi cjelovit scenario?
Da, ima. „Ustav Republike Hrvatske“ se rodio iz jedne takve slike. U tri sata ujutro jedan muškarac šetao je ulicama odjeven u ženu. Od te slike smo krenuli i došli do priče filma.
• Kako zapisujte snove i kako zapisujete slike?
Bilježim ih. Od nekih od tog mnoštva bilješki nastala je i knjiga „Neispričane priče“. U njoj ima podosta zapisa snova i još više raznih slika.
• Čini li Vam se da doba beskrajnih tehničkih mogućnosti na filmu provocira da se prave svedeni ogoljeni filmovi sa ljudskom pričom u prvom planu?
Uz sve umjetničke želje i snove neimaština je ta koja tjera da se prave mali filmovi s nekoliko likova i njihovim sudbinama u prvom planu. Na filmu se događa ista priča kao i u društvu; postoji šačica bogatih i mnoštvo siromašnih između kojih je svakim danom sve veći i veći razmak.
Meni su se pričale priče o ljudima koje znam, o kojima brinem. Pričati priče koje mogu kontrolirati od početka do kraja
Što se mene osobno tiče ja sam se od početka opredijelio za neimaštinu jer sam vjerovao da je ona, uz sva ograničenja, ipak veće polje slobode.
• Mnogi mladi režiseri snimaju filmove godinama, gube se u post-produkcijama, filmskim marketima, festivalskim pravilima natječaja. Vjerujete li u gerilu, proboj, srce i iPhone kameru?
Da, još uvijek, usprkos godinama, vjerujem da ako netko ima što ispričati da će to, usprkos svemu, na kraju i ispričati. Jedino ne vjerujem u filmove koji se prave za festivale. U filmove koji svojom hermetičnošću traže milost festivalskih selektora. Ne vidim smisao u tome da godinama radiš nešto što uz tvoju mamu i tatu vidi još par stotina ljudi.
• Koliko je montaža muzičkih spotova i internet sadržaja pokrenula novi hipersvijet brzine i estetike stripa. Što je sa dugim, sporim kadrovima? (Pada mi na pamet Injarituov Birdman, koji je pokazao da je to moguće provući u mainstream.)
Sve što ste nabrojali mijenja, i to iz dana u dan, jezik filma. Kada sam radio prvi igrani film kao izvor žive slike postojalo je kino i jedan televizijski program. Od tada se brzina kojom apsorbiramo vizualnu informaciju ubrzala najmanje deset puta. Okruženi smo slikom dvadeset i četiri sata, generacije se rađaju i rastu u tom svijetu prezasićenom slikom. Naravno da se u svemu tome radikalno mijenja i jezik filma.
Foto: Nikola Predović
A što se tiče dugih kadrova, a njima sam posvetio prije pedesetak godina svoj teoretski magistarski rad na praškoj akademiji, oni su postojali i postojati će. I u malim i u velikim filmovima. Jedino što tu treba imati na umu da oni imaju smisla samo ako izviru iz sadržaja, iz junaka, iz priče. Ako su kao forma nametnuti sadržaju strašno smetaju, smrde na laž.
• Uzgred, koji su vaši omiljeni savremeni aktivni reditelji?
Ima ih puno, ali ne previše.
• Ako imate deset studenata, koliko od njih će biti talentovano?
Talent je malo zrnce koje se povećava i daje rezultate samo upornim radom. Velikim radom. On se kod studenta može nazrijeti, ali o njemu se, dok se u njega ne uloži veliki rad, ne može govoriti.
Ali da zadovoljim Vaše pitanje; na deset, vjerojatno jedan do dva.
• Šta radite sa onima koji očigledno imaju manje dara?
Imam sreću da za svoju Master Class mogu birati studente.
• Da li je tragična činjenica da se toliko novca daje za loše filmove? Kako ste se nosili sa tom činjenicom kroz karijeru?
Film je dosta nepredvidljiva igračka. Kada bi se unaprijed znalo što će biti loš, a što dobar film igra bi bila puno jednostavnija, ali manje zanimljiva. Ovako to je lutrija.
• Gdje je izvor potrebe da stvarate? Šta je Rajka Grlića učinilo umjetnikom?
Ja se bojim te velike riječi. Nikada je nisam, i nadam se da je neću, upotrijebiti govoreći o sebi. Ako bi trebalo reći što me učinilo režiserom onda bi mogao reći da je to ljubav prema igri, ljubav prema iskoraku iz svijeta ozbiljnog, zadanog, uštogljenog. Zov avanture.
• Niste napravili veliku holivudsku karijeru. Zašto?
Nisam nikada ni sanjao o njoj. Prodavati umijeće režije kao zanat, a pustiti druge, što je tamo pravilo igre, barem na početku, da odlučuju o svemu ostalom, nije bilo to zbog čega sam krenuo praviti filmove. Meni su se pričale priče o ljudima koje znam, o kojima brinem. Pričati priče koje mogu kontrolirati od početka do kraja.
• Postoji li u vama neki budući film kao obaveza, nešto što svakako želite snimiti?
Ima jedan film koji nosi simbolični naziv „Svemu dođe kraj” koji pripremam već tri godine, ali zbog Covida i nedostatka novca nikako da ga realiziramo. Sada sam u fazi za koju bi pjesnik rekao: ”Ne znam da li ga želim ili ne želim”.