Glavna uloga druga Martinovića prije izbora u zvanje ministra bila je da u rodnom gradu izbori novac za spomenik Amfilohiju. Od silnih nedaća mjesne gradnje i ugradnje, Martinović je u Kolašinu prepoznao duhovnu tačku oslonca u bronzi, za spomenik crkovnom licu o trošku građana.
Mora da se krajičkom duše nadao da će mu bog vratiti, ali bog je ovog puta baš pretjerao - Martinović je tako postao ministar ekologije i turizma. Koliko juče puki član debatnog klupa na Pravnom, odbornik i partijski ćato, onako pošten i nesmajan, naš junak se opet osjetio prozvanim da gospodinu bogu uputi zahvalnost, makar preko posrednika.
Kako drugačije objasniti sastanak ministra turizma i ekologije sa ministrom, ovaj, mitropolitom SPC Joanikijem, dakle, susret na kome je dogovoreno da će “zajedničkim akcijama raditi na oplemenjivanju terena, ozelenjavanju, čišćenju rječnih korita, te uređenju životnog prostora”.
Ako ovo čita neki transeksualni pejzažni arhitekta ili kakva nebinarna biološkinja, da im prevedem - popovi ima da zadignu mantije i priskoče u pomoć komunalcima u velikom čišćenju Crne Gore. Nije riječ o etničkom čišćenju, bogu hvala, nego pričamo o kesama i flašama. Riječ je o svetom trojstvu “otpad, šut i đubre”, što je mjerna jedinica pale ekološke svijesti u našoj maloj parohiji.
Sastanak je prošao u konstruktivnoj atmosferi, a iz saopštenja se vidi da ga je iniciralo Ministastvo, Vlada, odnosno rab Vlada, naš Vladimir koji se crkvi obratio za pomoć, siguran da će ga makar tamo razumjeti. Nedavno je njemačkim turoperatorima govorio na našem jeziku, uspravan i nepokolebljiv kao pred krvnicima vermahta. Njemci su ostali zbunjeni, gledali su govornika kako uživo podiže jedan od najvećih zidova nerazumijevanja u istoriji turizma i čekali da muka prođe, ali on je i dalje držao čas.
Ležerna nepismenost mjesnih političara u ministru Vladimiru Martinoviću očigledno je razvila sasvim novu formu. Zar je to politički izbor, pitaju se oni loših nerava, ali zalud im je, jer to je samo jedan iz generacije koja tek dolazi. Bauljaju po manastirima, škrope digitrone, krštavaju dalju svojtu, klanjaju i bogorade, uvijek časni pred česnicom i veseli pred svijećom koja gori na stolu pored svinjskog pečenja. U preslaganju krtine i srkanju nema im ravnog, rukoljub je besprekoran, a potreba za ispovijedanjem dođe kao spas i duhovna zamjena za dobro staro špijanje. Umjesto da odeš do komiteta i olaješ komšiju, odeš do popa i okaješ par amandmana. U svakom novom zajedničkom saopštenju sa Crkvom, izvršna vlast biva opet bezgrešno začeta.
Zazivanje ekoloških radnih akcija uz blagoslov i pomoć religijske organizacije, ne samo da je idiotska ideja nego je opasna, podmukla i bijedna manipulacija koja u Martinoviću nalazi organski priključak sa stvarnošću koju bi trebalo da reguliše država. Takve se ideje vjerovatno gnijezde u nekom mračnom podsvijetu neznanja i sitne spletke do kojeg dopiru samo najteži sojevi virusa i pokoji demokrata. Naš junak po dozvolu za politički rad dolazi smjerno, prima blagoslov na koljenima, potom uramljuje sliku sa vladikom za kabinet, da njemački turoperatori snime panagiju kad već ne razumiju o čemu im rab Vladimir priča.
Nego, da budem sasvim iskren, ima tu potencijala. Odavno sam sanjao ekološko-pravoslavnu akciju koja bi ukinula divlje deponije širom zemlje. Plan je jednostavan, malo dasaka i građe za oglasne table na kojima bi crkovnim slovima bilo napisano da ko baci smeće na osveštanoj lokaciji biva proklet. Da sad ne improvizujem kad već postoji crkveno slovo i tradicija, od koristi može biti model kletve samog Amfilohija: Ko bio protiv jednovjerne, jednokrvne, jednojezične Rusije dabogda živo meso od njega otpadalo. Proklet bio tri puta i tri hiljade puta. Ergo, briše se alineja 1, sve to oko jednokrevetne Rusije sada glasi “ko bio protiv čiste prirode”, odnosno “ko bacio smeće pored puta”. I gotov zakon, divan kanon.
Table crkvene zatim rasuti širom zemlje; eto idealnog sadejstva običajnog prava, zakona, tropara, metafizičke najave Hristovog drugog dolaska i novih jecaja Grete Tunberg, kao i praslovenske paganske ostavštine koja nam prodžara mošne svaki put kad nas kakva baba krivo pogleda ili prepoznamo urokljivo oko.
Unutar tog spiritističkog pulsa i tjeskobe koja navješta granicu božje odmazde, kao strašan znak naše političke kletve i volovske gladi za bajanjem, ukazuje se mlada a pretila figura budžetskog korisnika Martinovića. Nu, pogledajte ga dok ljubi ruku gospodinu sa bradom, te roštiljski precizno okreće jednu sekularnu funkciju u pravcu vatre na kojoj bi se svaka vlast skvrčila ko ćevap.
Zaista vam kažem, dupeta slična pomenutom jesu megastrukture koje svjedoče zatucanu nepismenost i kaznu za ovaj trošni svijet. Ali to ionako već znate. Njihova dejstva projava su bipolarne smjene prča i pokornosti koju su pokupili na ko zna kojem bratstveničkom skupu kad ih je đedo gađao kutlačom vrelog kačamka. U međuvremenu su porasli kao vjesnici posljednjeg doba, grijeh božiji, silni momci koji se udvaraju popovima. To rade o državnom trošku i to se zove zelena agenda.