Izgleda kao da je hrišćanstvo dočekalo svoj mali trenutak. Fascinacija liturgijskim hrišćanstvom, posebno katolicizmom, izbila je u jednom malom kutku intelektualnog svijeta negdje oko 2020. godine. Tad je krenuo časopis The Lamp koji se najbolje može opisati kao "katolička verzija magazina Njujorker", a na njegovim stranicama javili su se neobični autori poput italijanskog marksističkog filozofa Đorđa Agambena, ili socijalističkog esejiste Sema Krisa. Dvije godine kasnije, pokrenut je i časopis Compact, osnovan u krugu tradicionalističkih katoličkih pisaca koji su regrutovali niz kolumnista ljevičara. A onda je i Njujork Tajms objavio kolumnu pod nazivom "Natraženiji klub u Njujorku je Katolička crkva". Iako je naslov pošalica, sama tvrdnja nije bila bez osnova.
Izgleda kao da se čak i kod sekularnih i ekonomski progresivnih strana javlja veća radoznalost za pitanja crkve. Progresivni ekonomista Džefri Saks nedavno je pohvalio Cathonomics, ekonomski manifest nadahnut katoličanstvom. Papa Franjo se sastao s grupom marksista kako bi raspravili kako socijalisti i katolici mogu zajedno promovisati opšte dobro. Na stranu sve drugo što proizlazi iz tog sastanka, makar smo dobili fotografiju marksističkog filozofa Michaela Löwya kako stiska ruku Svetom Ocu, i nije izgledalo da će nekog zbog toga progutati vječni oganj.
Takođe valja razmotriti i uticaj knjige "Dominion: Kako je hrišćanska revolucija preoblikovala svijet" iz 2019. godine. Popularni britanski istoričar Tom Holand u knjizi tvrdi da je skoro sve što razumijemo kao dio racionalnog, naučnog i progresivnog pogleda na svijet - uključujući sam koncept sekularizma - direktni proizvod hrišćanske revolucije. Knjiga je postala hit, a osim komercijalnog uspjeha, hvaljena je i od kritike: ljevičarski kritičar Ed Sajmon opisao je knjigu kao djelo na razmeđi “nesumnjive tačnosti” i onoga što je uglavnom uvjerljivo. Još jedan marksista i hrišćanin, Teri Iglton napisao je u Gardianu kako "osuda gadosti učinjenih u ime Hrista teško prolazi bez implicitnog pozivanja na njegovo vlastito učenje." Čak je i Njujorker, istaknuti predstavnik američkog liberalizma, pohvalio knjigu, što nije loše za djelo koje na 624 stranice iznosi dvije hiljade godina hrišćanstva.
Čime objasniti ovakav interes za hrišćanstvo? Makar taj interes bio ograničen, pitanje je zašto se događa baš sada? Holand podsjeća da intelektualci ljevice nisu od juče pod uticajem hrišćanstva u kome odavno pronalaze inspiraciju. "Komunizam prvobitne hrišćanske crkve oduvijek je služio kao inspiracija radikalima", kaže ovaj autor. Rani socijalisti nisu se stidjeli da obznane svoja božanska nadahnuća: Kopači, odnosno Jednačari (grupa iz 17. vijeka u Engleskoj, prim. prev), francuski sankiloti, sljedbenici Sen-Simona, neke ovenističke i furierističke zajednice, i mnogi drugi. Premda su se savremeni socijalisti odrekli crkve, čak i očevi marksizma priznali su zajedničku hrišćansku prošlost kao polazište. Karl Marks i Fridrih Engels smatrali su da je hrišćansko razmišljanje označilo ideološku fazu napretka za čovječanstvo. Nakon njih, Karl Kaucki je tvrdio da je hrišćanstvo bila proto-socijalistička ideologija i s poštovanjem priznao dug koji "naučni socijalizam" duguje svojim precima. A za Lenjina se kaže kako se istinski divio radikalno egalitarnim anabaptistima koji su predvodili Minstersku pobunu.
I protivnici socijalizma su odavno primijetili ovo “porodično stablo”. Tako je Osvald Špengler rekao da je "hrišćanstvo bilo baba boljševizma", dok je Fridrih Niče mislio da je socijalizam prezreni "ostatak hrišćanstva." Samoproglašeni "superfašista" Julius Evola napao je i socijalizam i hrišćanstvo zbog njihove zajedničke predanosti "napretku."
Genadij Životov, Bez naslova, 2013.
Cijela istorija socijalizma pretrpana je trenucima kada se izgubljeni sin vraća majčinskoj crkvi, posebno u vremenima turbulencija i nevolja. Od njemačko-američkog teologa Pola Tiliča, koji je tražio jedinstvo između hrišćanstva i socijalizma, preko zastupnice francuskog operaizma Simone Vej, koja je katoličku istinu htjela da vjenča sa naukom o istorijskom materijalizmu, pa sve do poljskog intelektualnog diva Lešeka Kolakovskog koji je šokirao komunistički establišment svojom izjavom da "Hrist ne može biti izbačen iz naše kulture". Tu su i slovenski katolički socijalisti 1940-ih, zatim teolozi oslobođenja iz Latinske Amerike 1960-ih, zbog kojih je međusobnu fascinaciju socijalista i hrišćana teško ignorisati. Nedavno je marksistički-lakanijanski filozof Slavoj Žižek iznio argument "zašto se za hrišćansko nasljeđe isplati boriti," dok je francuski maoistički filozof Alen Badju napisao knjigu o Svetom Pavlu. Mogli bismo navesti još desetine primjera, ali trend je jasan - socijalisti često nalaze razloge da se okrenu (ili vrate) hrišćanstvu za odgovore na određena pitanja.
ZAPADNI KOMUNIZAM I CRKVA
Godine 1973. lider najveće komunističke partije zapadnog svijeta najavio je "istorijski kompromis" i to je učinio Vatikanu ispred nosa. Isključen iz italijanske visoke politike koju je gurao NATO, Enriko Berlingver htio je da sudbina promijeni tok tako što će se udružiti sa najvećom katoličkom strankom svoje zemlje. Smatrati ovaj potez čistom realpolitikom značilo bi usko i ograničeno gledati na to vrijeme.
Prema jednom tumačenju, kompromis zapravo nije imao mnogo veze s ideologijom i bila je to prosta izborna kalkulacija. Kako god bilo, i Sovjetski Savez i Sjedinjene Američke Države snažno su se protivili udruživanju katolika i komunista. Berlingver je jedva preživio saobraćajni udes u Bugarskoj za koji je kasnije tvrdio da je bio zavjera i pokušaj atentata. Berlingver je naprosto tvrdio da su katolici i komunisti pronašli ozbiljan zajednički interes jedni u drugima, posebno u njihovoj zajedničkoj kritici rastućeg liberalnog individualizma.
Osnažena novim masovnim konzumerizmom odozgo i rastućom "omladinskom kulturom " odozdo, radikalna ideologija sebičnog individualizma zaprijetila je teškim konformizmom usred poratne socijaldemokratije. Za Berlingvera, to je značilo prijetnju samoj socijalnoj solidarnosti, pa čak i putanji istorijskog napretka. Socijalizam poratnog doba kao da je sveo čovjeka na njegove funkcije, što je učinilo da materijalizam postane puki ekonomizam. Uspješne socijaldemokratske vlade nudile su povećanje plata, povećanje potrošačke moći radničke klase i proširenje programa socijalne zaštite – i sve tako u krug. Ali Berlingver je strahovao da će kad poratni period završi u zajednici nastupiti, "malaksalost, anksioznost, frustracija, nagon očajanja, individualističko povlačenje i iluzorni bijeg od stvarnosti. Običan ekonomizam u tom slučaju ne bi bio dovoljan.
Crkva je takođe prepoznala iste tendencije u modernom svijetu, pa je dosljedno i stalno kritikovala novi konzumerizam, narcizam i nove oblike očaja. Za Berlingvera, čija je supruga svaki dan išla na misu, ukazala se šansa za istinsku simbiozu. Njegov cilj bio je "saradnja velikih populističkih tokova: socijalističkog, komunističkog i katoličkog." Tvrdio je da je pitanje moralnosti (la questione morale) postalo vodeće političko pitanje današnjice, i da će odgovor na njega odrediti budućnost socijalističke politike.
Berlingver, foto: r/europe
Biće da je u tome bilo zrnce istine. Tokom perioda compomesso storico, italijanska komunistička partija dosegla je vrhunac osvajajući više od trećine birača. Bio je to svjetski rekord glasova za komunističku partiju u jednoj kapitalističkoj zemlji. Ipak, Berlingver nije prošao bez kritike. Radikalno lijeve grupe nastale na tradiciji operaizma optuživale su ga da se prodao konzervativnim hrišćanskim demokratama, zatvarajući mogućnost odlučnijeg raskida sa koncilarnim elementima u italijanskom društvu. Uprkos svemu tome Berlingver je neosporno bio najomiljeniji političar u zemlji.
Cijeli projekat je doživio strašan kraj kad su 16. marta 1978. godine ljevičarski teroristi Brigate Rosse oteli Alda Mora, umjerenog lidera Hrišćanskih demokrata. Pedeset i pet dana kasnije, njegovo tijelo je pronađeno u gepeku, izrešetano mecima. Bio je to surov odgovor na Berlingverovo moralno pitanje.
Nekada moćna Komunistička partija raspala se već 1991. godine. Najveća partija koja je izrasla na njenom mjestu oblikovana je prema modelu demokrata Billa Clintona. Uskoro će Silvio Berluskoni preoblikovati cijelu zemlju u nešto što se teško može povezati sa moralom. Komunizam je pao, a onda i katolicizam. Danas malo ko vjeruje u bilo što.
USPON I PAD LJEVICE
Berlingverov trenutak je bio valjda posljednji značajan susret socijalizma i hrišćanstva. Nekoliko izolovanih intelektualaca istraživalo bi moralna pitanja koja povezuju ove dvije tradicije, ali nije se mnogo postiglo. Otkud onda ova priča baš sada?
Jedan pogled unazad dovoljan je da se shvati zašto se milenijumski talas socijalizma podigao. Nakon velike globalne recesije, usred nezamislivih nivoa nejednakosti i ogavnih prizora siromaštva i nehigijene, socijalizam je doslovno vaskrsao. Od Sirize do Podemosa, od Bernija Sandersa do Džeremija Korbina, od Lule do AMLO-a, mladi socijalisti su se pojavljivali svuda. A zašto? Zato što socijalistička tradicija i dalje nudi uvjerljive odgovore. Glavne postavke socijalizma i dalje važe, ali može li se isto reći i za hrišćanstvo, na jedan sasvim drugačiji način?
Među socijalističkim piscima ili bivšim socijalistima često se moglo čuti da su se vratili crkvi ili pronašli put do nje kad su osjetili nešto duboko pogrešno u ljevici svog vremena. Ne samo programski pogrešno u promociji loših politika, ne samo društveno krivo u zastupanju pogrešne biračke baze, pa čak ni ideološki gledano u nekoj teoriji - već etički pogrešno. Namjesto moralne teorije ukazala se velika praznina.
Ako je milenijumski socijalizam uspio u nečemu, onda je to svakako napor da se potisne sebičnost, atomizacija i otuđenje koje je promovisala preovlađujuća tržišna kultura. Domet tog socijalizma bio je privremeno utočište u bezdušnom svijetu. Ali 2020. godine svemu je došao kraj. Ljevičarstvo je počelo sve manje da se povezuje s visokim idealima socijalizma, a više s prljavim stranačkim neprijateljstvom - ili čak resantimanom - koji je karakterisao liberalnu politiku širom svijeta. Pobjedonosni proletarijat nije stigao na biralište (ponovo), pa smo se zadovoljili uličnim bijesom. Kapitalistička klasa se pokazala kao žilav protivnik, pa smo se tukli sa policijom. Uređivanje univerzalnih potreba društva (i kako ih zadovoljiti) činilo se nemogućim u datoj situaciji, pa smo slavili težnju ka beskonačnim individualnim željama i to pregnuće nazvali doing socialism . Nije slučajno da su baš tada aktivisti htjeli sve da "zabrane". Mantra je glasila: ono što čini naši da protivnici polude, mora da je stvarno dobro.
Sa ove distance to Veliko Buđenje (Awokening) jeste neka vrsta hrišćanskog šatora bez Hrista (ali s dobro finansiranom klerom, naravno). Ljubav prema žrtvi manifestovala se kao gorljivi antirasizam, briga za prirodu prerasla je u slavljenje individualnih činova ekoterorizma, a svi jeretici surovo su osuđivani. A tamo gdje god pseudo-hrišćanski duh nije prevladao, pobijedio je nihilizam. Profesorica Vendi Braun iz Fondacije UPS na Institutu za napredne studije, čak je pohvalila veberijanski nihilizam u svojoj seriji predavanja 2023. godine. I eto, tako su se nade socijalizma 2010-ih zamijenile mračnim pesimizmom 2020-ih.
No, pandemijska izolacija bila je krasna prilika za razmišljanje i preispitivanje. Niz važnih pitanja bilo je odbačeno tokom kasnih 2010-ih radi praktične isplativosti (samo da pobijedimo na izborima!); ili u ime političkog pomirenja (moramo očuvati koaliciju!); ili da bi se održao društveni mir (pusti sad to!). Nakon što je Donald Tramp konačno napustio funkciju, ta su se pitanja ipak vratila u punom sjaju. U ludilu rasnog prebrojavanja, osamljen u lokdaunu i umirućoj političkoj nadi, usred gnijevnog povratka kulturoloških ratova, milenijumski socijalizam pokazao se nedovoljnim. Pitanje je može li moralno neutralni egalitarizam zadovoljiti naš politički trenutak? Je li egalitarizam uopšte moralno neutralan?
BUDUĆNOST JE MORALNA
Danas se mnogi ljevičari ponose što su oslobođeni "buržoaske" moralnosti, sentimenta i prgavosti. Ali Berlingver bi postavio pitanje kao upozorenje - nije li opasno zamjeniti buržoasku moralnost s amoralnošću? Na mnoga važna pitanja koja se tiču porodice, vjere, rada, discipline, obrazovanja, itd, današnji radikali odgovaraju: "Što će nam to?" Taj odgovor možda nije politički korektan, ali je iskren. Svaki socijalista koji se suoči s pravim moralnim pitanjima nađe se u paradosku: socijalizam, najmoralnija stvar na svijetu, čini se da nema koherentnu moralnu teoriju koja bi bila samo njemu svojstvena.
U hrišćanskoj Evropi i Latinskoj Americi, istorijski gledano, bilo je lako izbjeći ovaj problem. Kad su moralna pitanja postala politička pitanja, socijalisti su se jednostavno povlačili na popularne hrišćanske pozicije, kao u Kauckijevoj odbrani porodice ili Lenjinovom upozorenju na prostituciju. Nije bilo specifične marksističke odbrane za ove navodno "nazadne" stavove, ali hegemonija hrišćanske moralnosti činila ih je razumnim na gotovo nesvjesnom nivou. Savremeni socijalisti ne poznaju takvo povlačenje kao manevar nakon što je Nova ljevica uništila normu. Obično se oslanjamo na liberalnu etiku "živi i pusti druge da žive", dakle stav po kome me ne zanima kako pojedinac živi, sve dok to ne ometa moju sposobnost da činim isto.
Ali ovaj politički sterilni povratak liberalizmu moralno je bankrotirao. Je li moguće unaprijediti viziju dobrog društva bez stabilne koncepcije onoga što znači živjeti dobar život? Moralna pitanja su neraskidivo povezana s političkim i ekonomskim pitanjima. Traženje sigurnije moralne osnove s kojom bi se podigao socijalistički politički program ponovno je izazvalo duhove hrišćanske etike.
Razmotrimo ovdje i činjenicu da raste interes za rad Alastera Makintajera. Intelektualna biografija ovog devedesetpetogodišnjeg filozofa prvi je put prevedena na engleski 2022. godine, i pozitivno ocijenjena baš u magazinu Jacobin. U međuvremenu, ove godine, Makintajer je predstavljen u lijevo orijentisanom London Review of Booksu i to od strane člana uredničkog odbora časopisa Radical Philosophy. Makintajer je, krajem 1950-ih i početkom 1960-ih, bio briljantan mladi marksistički intelektualac, napisao je “Marksizam i hrišćanstvo” kada mu je bilo samo dvadeset i tri godine, unaprijedivši argument da Marks ne samo da je bio pod uticajem hrišćanskih ideja, već je svoju teoriju obogatio hrišćanskim etosom. Kasnije se Makintajer profesionalno etablirao s probojem knjige “Traganje za vrlinom”, djela koje se 1980. godine bavilo moralnom prazninom moderne liberalne demokratije. Kratko nakon njenog objavljivanja autor je prešao na katoličanstvo.
Makintajer
Makintajerovo političko nasljeđe je žestoko osporavano (desničarski komunitarist ili marksistički vuk u jagnjećoj koži?), ali nagli povratak njegovih ideja sugeriše da moralna praznina usred socijalizma teži ka ispunjenju. Liberalizam prosto nema odgovore. Na pitanje "Šta je najbolje za mene kao pojedinca?" ne nudi se ništa. A kad neko pita "Šta je najbolje za nas kao društvo?" samo se slegne ramenima. U teoriji, prvo pitanje trebalo bi da ostane privatno, a drugo da bude demokratsko. Međutim, u praksi, u oba slučaja odlučuje tržište. Predati moralna pitanja liberalizmu znači predati socijalna pitanja tržištu. I još gore, predati politički otpor reakcionarnoj desnici desnica i moralu tržišta.
Može li socijalizam preživjeti bez svojih temeljnih hrišćanskih pretpostavki ostaje da se vidi, ali sigurno ne može preživjeti bez radničke klase. I odbacivanje libertarijanskih odgovora na kriminal, socijalno bezakonje, narkotike i još mnogo toga od strane radničke klase bila je stabilna karakteristika propadanja lijevih politika. Socijalisti će se opet morati suočiti s moralnim pitanjima kao socijalnim pitanjima. Pritisak za legalizacijom droga će se proširiti, na primjer, američka država Oregon je prvo rekla "da", a onda odbila predlog. Sportske kladionice i drugi oblici digitalnog klađenja i dalje se šire. Sljedeće veliko pitanje je hoće li kapitalistička društva dozvoliti eutanaziju - opciju koju će sigurno prihvatiti siromašni, osobe sa invaliditetom, izolovani i ekonomski "suvišni". Šta na to kažu socijalisti? Može li se reći da je društvo dobro ako dozvoli da se posljedice njegovog ludila ubijaju uz opštu saglasnost? Onaj koji zagovara tu tezu, je li on dobar?
Dok ljevičari ne razviju dosljednu moralnu teoriju, hrišćanstvo će imati ponešto korisno da kaže o društvenim pitanjima s kojima se suočava moderno društvo. Možda vrijedi saslušati.