Književni fetiši su razni i vjerujem da svako ima svoj. Neko miriše knjige, neko se recne ivicom lista da proslavi vrhunsko književno uzbuđenje, neko prelistava stranice blizu uha i uživa u lepetu krila teksta na kojem će se lansirati u svjetove. Ali to su vjerovatno već staromodni fetiši. Siguran sam da postoje i novi. Može li se mirisati kindl, ne znam. Proizvodi li se nekakav zvuk kad se prstom po ekranu prebaci stranica, možda. Sve u svemu, svakom svoj način čitanja i obožavanja objekta kroz koji doživljavamo čitalačke ekstaze.
Priznajem da se i dalje držim papirne knjige i vučem ih sa sobom po ruksacima, džepovima i koferima, kuda god idem. Valjda zbog takve posvećenosti predmetu koji zauzima prostor, žulja leđa i ima tendenciju da se zagubi, moj književni fetiš ide ka samom korijenu knjige, ka trenutku u kojem ona fizički nastaje, u bučnom, mirisnom i užurbanom prostoru štamparije. Jer oni koji imaju sreću da u proizvodnji knjige učestvuju, dobijaju nagradu koja je istovremeno kraj i početak. Kad knjiga izađe iz posljednje mašine za obradu, ko je prvi uzme u ruke drži savršen i dovršen predmet koji niko prije njega nije dodirnuo, a koji će, tome se makar nada svako ko knjige objavljuje, u rukama držati mnogi i taj isti predmet čuvati, čitati, kupovati, ukrasti ili prosljeđivati dalje.
Knjige koje vidite na fotografiji iznad teksta za sad su samo moje blago, nagrada i privilegija da prvi u rukama držim i prelistavam „Sabrana djela“ Ljubomira Đurkovića u izdanju „Žute kornjače“. Prije nego što je tiraž dovršen, imao sam sreću da iz štamparije pokupim prve primjerke, ubacim ih u ruksak i odnesem sa sobom. Istog dana poletjele su sa mnom za Berlin i danas se sunčaju na stolu za kojim sjedim dok ovo pišem. Pred nama je vrijeme u kojem će se o ovim knjigama govoriti i pisati naširoko, zbog toga ću za početak dozvoliti sebi da o njima pišem ne kao o književnom tekstu, nego kao o svijetu u kojem sam živio dok sam čekao poziv za ulazak u prostor papira, ljepila, presa i majstora ispod čijih ruku su izašle knjige.
Ko god je svoj život podijelio na dva prostora, zna da će na neki način u važnim trenucima uvijek biti na pogrešnom mjestu. Taj će raspored pogrešnih mjesta i važnih trenutaka vremenom učiniti da dolasci u jedno od dva životna mjesta znače i ulazak u prostor u kojem neko nenadoknadivo fali. Važna mjesta i dalje će isijavati životom na čijim se bojama, mirisima i zvukovima može putovati daleko, ali za puno zadovoljstvo puta biće potrebno mnogo mašte i želje da se gleda u prazninu.
Svijet u kojem mi nedostaje dovršenost prostora nekad ispunjenih Ljubomirom Đurkovićem ovog puta bio je malo podnošljiviji, jer sam znao zbog čega dolazim. Njegova sabrana djela na kojima sam sa dizajnerkom Anom Marković radio intenzivno tokom posljednja dva mjeseca bila su spremna za štampu. Trebalo je samo doći, sjesti negdje odakle se vidi ili makar čuje rijeka, gdje se vide ili makar čuju ptice i insekti ludi od sunca, i sačekati poziv koji će značiti da je svijet Ljubovih sabranih djela dovršen, da ga sad možemo predati u ruke onima koje takvi svjetovi zanimaju.
Dok sam radio na tekstovima objavljenim uz ova „Sabrana djela“, razmišljao sam o opštim mjestima teza o lokalnom kao univerzalnom, o prošlosti koja nas upozorava na potencijalnu budućnost, o vječnim ponavljanjima istog kroz društvene i mentalitetske kodove koje nije lako dešifrovati ili iznova napisati. A onda sam stigao u aprilom otvorenu ranu Podgorice i punim plućima udahnuo mirise, lovio zvukove i buljio u boje koje se mijanjaju sa svakom novom sekundom proljećnog sunca.
Uskoro u knjižarama, foto: Normalizuj
Trenutak prije nego što su točkovi aviona dodirnuli pistu u Golubovcima, pročitao sam „Miriše benzin zrikvaca / ševe pjevaju / skraćenu verziju himne“ iz posljednje knjige Adama Zagajewskog. Nakon toga, dok smo rulali uz ivice vinograda i dok su pored nas kao linije takta u muzičkoj partituri promicali redovi čempresa, taj se stih dodirnuo sa prostorom koji sam upravo nadletio, koji sam gledao kako se nezgrapno bori za život u predgrađima Podgorice, istovremeno težak i lak i vječno stegnut u stih Ljubove pjesme „Kino na Koniku“ u kojoj „tamnoputi dječaci / tankoćutni dječaci / divlji momci / smijehom pršte / tupu poslijepodnevnu tišinu“. U taj život spršten nekad smijehom, nekad nepodnošljivom tugom, uvukao sam se odlučan da ga ovog puta posmatram i živim kao svijet iz Ljubovih tekstova kojima sam se posljednjih mjeseci bavio, sa zadovoljstvom zanemarujući sve ostalo.
Ideološko nasilje, patrijarhalno nasilje, socijalno i porodično nasilje neke su od tematskih konstanti koje se provlače kroz djelo Ljubomira Đurkovića. Kako se osjeća brat koji će zbog ideologije pretući brata i načiniti ga nijemim invalidom koji sve sluša i posmatra, kako se osjeća patriota koji sokoli na rat u koji ne ide, birajući umjesto toga da švercuje na sitno, da bratu jebe ženu i da sina šalje na front, kako žive ljudi o čije živote se očešemo kad god izađemo na ulicu, ne bismo znali tako dobro da ih Ljubo nije napisao. U takvo nasilje, u rukavce bivšeg nasilja i iskre budućeg, ušao sam spreman da čekam te dvije knjige koje ću odnijeti sa sobom za Berlin, i koje će uskoro biti dostupne svima željnim Ljubovog svijeta.
Kroz aprilsku Podgoricu koja s proljeća kao da posebno snažno puca od ljubavi i mržnje kretao sam se očekujući nešto, nisam siguran šta. Vozio sam biciklo i obilazio mjesta. Posmatrao sam ljude i slušao ih. Posmatrao sam djecu i životinje i učio se strpljenju i želji. Već drugog dana boravka našao sam se u punom mini-busu prema Cetinju, gradu u kojem je Ljubo rođen, u kojem je počeo da piše i čiji je „kulturni život“ u jednom trenutku okrenuo prema svijetu sa pozicije umjetničkog direktora Kraljevskog pozorišta „Zetski dom“. Smjestio sam se u sjedište i kroz zalazak sunca čitao sabrane pjesme Roberta Bolanja, koje su se na neobičan način slagale sa Ljubovim sabranim pjesmama koje sam tokom prethodna dva mjeseca prekucavao i pamtio. A onda sam, jer Bolanjovi i Ljubovi stihovi to zaslužuju, sa sjedišta iza dobio monolog u kojem se, kao u dobroj poeziji, miješaju humor i nasilje (nekoliko dana kasnije kupiću knjigu u kojoj ću naići na stihove Milice Špadijer koja pjeva „Poštujem samo nasilje / I verujem samo u ljubav / Ili obrnuto / Stalno zaboravljam“).
Dva mladića, očigledno srednjoškolci na putu kući za vikend, posmatrali su skučeni svijet autobusa, da bi jedan od njih analizom došao do zaključka da je u Crnoj Gori stranaca previše. Nerviraju ga. Smetaju mu. Turiste bi trebalo protjerati. Posaditi žitarice. Baš tako je rekao. Crna Gora bi trebalo da se bavi žitaricama i kokainom. Drug iz sjedišta pored se smijao. A onda je nervoznom drugu počela da smeta gospođa koja je sa još dvije gospođe tokom puta ćaskala na engleskom. Smetalo mu je što ne zaklapa. Pa još ne zaklapa na engleskom. Sve to bilo je saopšteno u poluglasu, u mješavini klinačkog humora i mržnje, bez pokušaja da se interveniše u nečiji prostor i sigurnost, a ja sam taj klinački šovinizam pokušao da pripišem prejako smućkanom hormonskom koktelu, stasalom u svijetu u kojem su stranci neprijatelji, a žene bi trebalo da ćute i slušaju.
Na sličan način pokušao sam da relativizujem drugi razgovor čija mi se srča zakačila za sluh nekoliko dana kasnije. U atrofiranom centru Podgorice, pred fajront, slušao sam lagani fašistički dijalog dvojice konobara, takođe na rubu punoljetstva, koji su među sobom komentarisali grupu tamnoputih mladića („tankoćutnih dječaka / divljih momaka“) koji su prošli pustim, noćnim centrom Podgorice. Konobar i šanker kroz polusmijeh zaključili su da u Podgorici ima previše crnaca, a jedan od njih priznao je, opet kroz smijeh, kako bi ih on, da se on nešto pita, rado bičevao.
Nisam znao šta da uradim sa tim komadićima dijaloga, čekao sam prijatelja da se vrati iz toaleta i da krenemo, a kad smo krenuli, na trgu pred nama svjedočili smo začetku tuče koja je bila na ivici eskalacije. Dva bijela, ćelava mužjaka držala su se za vratove, među njih se upetljala žena koja je, nekim čudom fizičke i verbalne tehnike istovremeno razdvajala muškarce i prijetila batinama jednom od njih. Kad su se razdvojili, otišla je s jednim, dobacujući i dalje prijetnje onom koji se udaljavao sam, sve dok je njen čovjek i njen navodni zaštitnik nije glasno ućutkao. Onda smo se svi razišli u tišini.
A to hvatanje za vrat na kraju noći zapravo je drugo koje sam vidio u istom danu. Na ovom mjestu oprostiću svakom ko pomisli da izmišljam, ali eto, neka se zna, samo pet sati ranije, ponovo na autobuskoj stanici i ponovo na putu ka Cetinju, posmatrao sam čovjeka čija je funkcija da propušta putnike na peron, kako pokušava da dohvati grlo jednog od vozača. Dok sam kupovao kartu za isti autobus u kojem sam četiri dana ranije slušao klinca koji mrzi turiste, stanicom su odjekivale prijetnje i psovke, iako je bilo očigledno da do stanične tuče neće doći.
Nakon toga, siledžija sa perona bio je zaista ponosan. Bacao je poglede prema publici, glasno telefonirao, prepričavao kolegama koga je upravo zamalo prebio. A kad sam ušao u autobus i nastavio kroz prozor da posmatram čovjeka koji je, makar za mene, prije svega bio književni lik, i to lik koji sam već napisao i nažalost ga ne mogu dopuniti, taj je čovjek, prilazeći vozaču našeg autobusa da pozajmi upaljač, pokušao da pljune na peron (što bi bilo odvratno, da za mene nije bilo vrlo lično i divno), a ta mu je pljuvačka, nekim čudom, završila na znojavoj majici, tačno iznad srca, na mjestu na kojem se u nekom drugom svijetu nasilja stavlja ordenje. To je učinilo da počnem da se smijem u punom autobusu, dok sam posmatrao majstora od perona kako istom majicom na koju je pljunuo, pokušava pljuvačku da očisti, što je fleku činilo samo još većom i vidljivijom.
Rad Milije Pavićevića, foto: Duško Miljanić
U tom trenutku sebi sam rekao kako sve to, ipak, ima smisla. Kako dok čekam da iz štamparije u svijet izađu „Sabrana djela“ Ljubomira Đurkovića, mogu da živim u svijetu koji izgleda kao prirodan, dramski nastavak svijeta iz „Sabranih djela“ Ljubomira Đurkovića. Jer mali dječaci, možda budući fašisti koji mrze strance, turiste i crnce, ljudski automat za karte koji peronom hoda kao gazda stanice i na kraju sebi na srce zalijepi orden od sopstvene pljuvačke, sve su to rukavci književnog kosmosa u kojem sam boravio tokom posljednja dva mjeseca, valjajući se zadovoljno u Ljubovim tekstovima.
I onda, za kraj, u trenutku kad sam već bio u avionu sa prvim primjerkom Ljubovih „Sabranih djela“ na sjedištu pored, negdje u Nikšiću, u glavi izvjesnog Janka Jelića, direktora Nikšićkog pozorišta i pisca za kojeg do tada nisam čuo, rodila se misao kako je feminističkog pozorišta u Crnoj Gori bilo dovoljno i kako tom teroru treba stati na put. Kad sam tu vijest pročitao, shvatio sam da je to nesrećan kraj moje avanture u svijetu književnih likova koji su zapravo živi ljudi, na koje nas je upozoravao Ljubomir Đurković pišući o umjetničkim i ljudskim ruinama zaglavljenim po kancelarijama državnih časopisa, u politički postavljenim foteljama, stvarajući samo za nas lik dvorskog pjesnika Klita koji će zauvijek podsjećati na sve naše apartčike i njihov jedini talenat, onaj za urušavanje i sramoćenje takozvanih „institucija kulture“ iz kojih, kap po kap, sve tanje curi mlaz onoga što nazivamo „crnogorska kultura“.
Dok gledam skoro osamsto stranica „Sabranih djela“ Ljubomira Đurkovića koja će uskoro biti dostupna čitaocima, zaista se nadam da će gospodin Jelić dobiti priliku da gleda predstave po tekstovima ovog pisca, da će ga već prije isteka mandata spopadati sa svih strana razna „feministička čitanja“, da će mu se Medeja Ljubomira Đurkovića sa scene nasmijati u lice, da će mu se Edipa, Narcisa i Hipolita popeti na glavu sve dok ne odluči da se od pozorišta spasi jednom zauvijek. Ali vidjećemo kakvo je vrijeme pred nama. Ono u kojem ćemo na scenama gledati tekstove najboljih autora i autorki ovog jezika, ili vrijeme u kojem će nas direktori pozorišta učiti moralu i nekom novom, pravoslavnom pozorištu.
Tako se, nakon niza nedovršenih scena nasilja, jednim pozorišnim skandalom dostojnim provincijskog teatra završilo moje iščekivanje poziva iz štamparije i silaska u svijet papira i mašina iz kojih će izaći knjige Ljubomira Đurkovića, po prvi put na ovaj način sabrane i objavljene. Zbunjen između užasa stvarnosti i uživanja u tekstu koji toj stvarnosti savršeno pristaje, konačno mogu da objavim novi početak života Ljubovih knjiga koje će nam pomoći da ovaj svijet, ako već ne možemo radikalno da ga promijenimo, makar učinimo podnošljivijim tako što ćemo ga pročitati i odigrati do kraja. To nas možda učini sposobnim i da ga iznova napišemo ili humanije živimo.