Ako ćemo da tražimo pozitivnu stranu demografske krize u Crnoj Gori, onda to može biti činjenica da manje mladih znači i manje mladih u politici. Ovdje mislimo na omladince koji se bave politikom na način od kojeg se čovjeku smuči svaka dalja mladost. I zaista, malo je konsenzusa u Crnoj Gori, poput onog mučnog osjećaja kad se pogleda na novu generaciju partijskog kadra koji sa sobom ne nosi očekivanu svježinu i nove oblike ponašanja.
Neko će reći da su mnogi od mladih vedeta politike prepotentni i nezanimljivi, sa jednom vrstom prazne arogancije koja proizlazi iz njihove stranačke pripadnosti, ali mi ćemo kazati samo da izgledaju lišeni autentičnog generacijskog izraza. A bez novog političkog jezika i autovanog obračuna sa starim narativima, nema Crnoj Gori nade u podmladak.
Preletom glavnih aktera na sceni, teško da ćemo naći mladog tribuna koji uživa opštu popularnost. Premijer Spajić, na primjer, privlači pažnju pristojnog broja ljudi, ali njegov uspjeh se temelji upravo na tome što je politički autsajder. Njegov imidž se vrti oko ideje da "nije kao ostali političari, on je umješni trgovac kriptovalutama". Ovo nam može reći da je pripadnost stranačkim strukturama postala sinonim za zastarjeli diskurs, što je dobro. Ipak, ostaje pitanje zbog čega su naši mladi političari uglavnom partijski moljci. Da li je to posljedica kulture unutar stranaka, njihovih ličnih horoskopa, ili nečeg trećeg?
Skromnog sam mišljenja da je gorepomenuto rezultat proste autoselekcije. Ljudi koje prirodno privlači direktni politički angažman su osobe sa manijakalnim sklonostima, jer je politika osuđena da može privući takve tipove. Svugdje u svijetu, pa još pet puta više na Balkanu. Da bi neko bio uspješan političar, potrebno je ne samo da vjeruje kako ima bolje ideje od ostalih, već i sposobnost da preuzme odgovornost za te ideje koje mogu značajno uticati na čitavu naciju. Štoviše, naš političar obično nije specijalizovan za samo za jednu oblast, već mora donositi odluke o raznim temama, uključujući poljoprivredu, finansije, vanjsku politiku, i slično. Ko bi drugi želio i mogao preuzeti takvu ulogu osim totalnog egomanijaka? Vjerovati da je baš tvoje mišljenje ispravno i biti spreman uložiti sve na tu kartu zahtijeva nivo samopouzdanja o kojoj većina može samo sanjati.
Osim toga, zanimljivo je razmotriti kako izgleda profil idealnog političara i kako se on percipira. Idealni političar se doživljava kao harizmatična ličnost, neko čije ime odjekuje među masama, on je sposoban da svojim argumentima deklasira protivnike u parlamentu i da na međunarodnoj sceni odiše dostojanstvom. Razmislite o vrsti osobe koju privlači ovakav imidž - ko zapravo želi biti ovaj lik?
Naša idealizovana slika političara nije obični birokrata koji se bavi tehničkim, ali važnim zakonskim predlozima. Mi zapravo zamišljamo atraktivnu, dominantnu ličnost. Osobe koje teže ovakvom imidžu bave se politikom kako bi zadovoljili svoje potrebe za osobnom validacijom i kako bi postigli grandioznu sliku o sebi koju njihov ego zahtijeva.
Postoji cijeli proces oblikovanja pitomaca kroz partijski rad, ili slavnu botovsku dnevnicu. Počinje već tokom studentskih dana, kada su budući lideri primjetni u debatnim klubovima, školama retorike ili kao studenti predstavnici. Tu se nauče prihvatljivim oblicima ponašanja, koji mogu izgledati pretjerano formalni i robotični u komunikaciji, ako se shvate doslovno. Najsmješnije su situacije kada se usvajanje ovih formalnih obrazaca ponašanja upari sa grandomanijom mladog političkog uma, pa počinju vjerovati u svoje poslanje zbog načina na koji slijede izanđale retoričke forme.
Partijski sistem nadalje guši svaku individualnost. Aktivnosti takozvanih mladih svode se na pisanje i podržavanje dosadnih agit-prop izjava o lokalnim komunalnim projektima, te na eliminaciju neprijatelja na društvenim mrežama. Mladi članovi stranaka posebno su poniženi tokom izbornih kampanja kada su prisiljeni ponavljati stranačke slogane i mantre. Demokrate Alekse Bečića napravile su dodatan korak, pa su tako njeni članovi bili primorani da nose samo crvene kravate, stvarajući time svojevrsni Kainov znak za svakoga ko je smatrao da Aleksa Bečić ima nešto pametno da kaže.
Svrha svih ovih sumornih rituala je stvoriti poslušnog partijskog vojnika, naučiti političke junkere poštovanju hijerarhije i poslušnosti. Jednom kada se mladić ili djevojka pojavi na jutarnjem programu braneći svaku odluku stranke, nema povratka, postali su partijski ljudi. Postaješ javno prepoznatljiv kao drug Član, s profilnom slikom na društvenim mrežama u odijelu, gdje je logo stranke diskretno zamagljen u pozadini.
Od političkih promjena 2020. godine, koncept tradicionalnih političkih stranaka počinje gubiti na snazi. Postoji stvarna mogućnost da ćemo se suočiti sa scenarijem u kojem politički autsajderi svake tri do četiri godine preuzimaju vlast, jer su birači umorni od ustaljenih političkih struktura. Da bi postojeće partije održale svoju relevantnost, moraće ozbiljno uložiti u svoj ljudski kapital. To znači da moraju proširiti redove i u politiku uvesti ljude s interesom i strašću prema problemima koji nijesu eksplicitno politički.
Važno je da partije shvate da je individualni izraz ključan i da harizma ne proizlazi samo iz ofucanih pošalica iz skupštinskog restorana. Partije bi morale prigrliti nove ideje i pristupe, otvoriti prostor za raznovrsnije glasove i iskustva. Samo na taj način mogu revitalizovati svoj uticaj i privući nove generacije birača. Ali to bi onda značilo dvije stvari, da su partijski lideri svjesni ovog problema (što nekako sumnjam kad ih pogledam onako samozadovoljne) i da zaista rade na korist otvorenog društva, umjesto zbijanja redova na koje tako često pozivaju.