Politička uvjerenja nijesu proizvod racionalnog promišljanja koliko su oblikovana estetikom, osjećajem prikladnosti i zadovoljstva. Mi se osjećamo dobro u ideologiji koju podržavamo i to ne smijemo smesti s uma. Otud izbor politike nije tek zbirni rezultat racionalnog promišljanja, koliko dejstvo estetskih i emotivnih okidača organizovanih u cjelovit etički niz.
Proces formiranja političkih uvjerenja dobrim je dijelom intuitivan. Ideologije dopuštaju i hrane nepotpunosti, prazan hod i kontradikcije, sve dok postoji ostvarena estetska cjelovitost jedne političke naracije. To važi za sve ideološke pokrete, ali savremena zelena politika je posebno zanimljiv primjer.
Apokaliptične slike smaka svijeta prožimaju jezik ekološkog aktivizma. Ideja o svemoćnoj desktrukciji posađena je u centar ekološke ideje. Švedska aktivistkinja Greta Thunberg stekla je svjetsku slavu govorom na Samitu Ujedinjenih nacija 2019. godine: “Dolazite ovdje i govorite da se uradili sve što je potrebno. Ako stvarno shvatate ozbiljnost situacije, a i dalje ne preduzimate potrebne mjere, to pokazuje da ste demoni, ali ne želim vjerovati u to. Razočaravate nas, ali mladi ljudi su shvatili vašu izdaju. Oči budućih generacija biće uprte u vas. Ne bih ni trebala biti ovdje, već u školi na drugoj strani okeana, ali svi vi dolazite nama mladima i u nama tražite nadu. Kako se usuđujete? Ukrali ste mi snove i djetinjstvo vašim ispraznim riječima.“
Thunberg je iste godine rekla da je nuklearna energija nepotrebna, opasna i skupa za borbu protiv klimatskih promjena, što se mnogima učinilo nelogično. Uprkos nedostacima, nuklearna energija je izvor koji ne emituje ugljične čestice i može biti ključan u procesu dekarbonizacije. Opasnost stalne upotrebe fosilnih goriva znatno nadmašuje rizike povezane s nuklearnom energijom, dok fosilna goriva uzrokuju smrtne slučajeve miliona. Prema studiji profesora Pushker Kharecha sa Univerziteta Kolumbija, hiljade su umrle od zagađenja vazduha, jer je politika odbacila nuklearnu energiju i zadržala naftu.
Ali opet, podsjetimo se, riječ je o slikama preko kojih politički mislimo. Ne bi bilo pravedno okomiti se na Gretu Thunberg, naročito nakon što je nedavno osudila odluku Njemačke da zatvori svoje nuklearne elektrane. Thunberg zapravo predstavlja širi trend u ekološkoj politici koja je od samog početka protiv upotrebe nuklearne energije. Na primjer, Zelena partija u Njemačkoj je od svog osnivanja imala anti-nuklearni stav i dala prednost obustavi proizvodnje nuklearne energije nad smanjenjem upotrebe uglja.
Izgleda kao paradoks: sa jedne strane vidimo dramatičnu, eshatološku viziju koju zagovaraju ekološki aktivisti, a sa druge strane njihovu odbojnost prema nuklearnoj energiji. Ovaj kontrast postaje razumljiv kada ga analiziramo kroz prizmu estetike. Govor Grete Thunberg nije bio laž; njen dramatičan način izražavanja odgovarao je strahu od nuklearne energije. Takav politički govor dio je formirane vizije i ideološke mašte. Dakle, riječ o vizuelnoj i narativnoj konstrukciju politike koja se oslanja na precizne kalkulacije i procjene samo kada se one uklapaju u već postojeći imidž.
Thunberg, foto: Reuters
Nuklearna energija, upravo zbog svoje hladnoratovske povijesti i vizuelne veze s katastrofama poput Černobila ili Fukušime, ne zadovoljava estetske kriterije da bude smatrana čistim izvorom energije, uprkos tome što su takvi incidenti izuzetno rijetki. Još konkretnije, otpor prema nuklearnoj energiji od strane Zelenih u Njemačkoj velikim je dijelom došao nakon knjige "Oblak" Gudrun Pausewang, koja zamišlja posljedice nuklearne katastrofe u zemji. Opet su tu vizije i slike ključni u oblikovanju politike, knjiški narativ bolje interpretira našu realnost nego mi sami. Slikovitost u političkom angažmanu pokreće naše emocije i uspješno prenosi težinu situacije, ali nas isto tako dovodi do shvatanja da je politička realnost određena estetski, gotovo memetički.
Nedavno se u okviru ekološkog aktivizma pojavio neobičan fenomen koji je istovremeno i ideologija i društveni pokret, poznat kao degrowth. Osnovna ideja je da neograničeni ekonomski rast nije održiv na planeti sa ograničenim resursima i da stalni rast dovodi do iscrpljivanja prirodnih resursa, povećanja emisija štetnih gasova, i drugih negativnih ekoloških posljedica. Cilj zagovornika degrowtha je ukloniti fokus s ekonomskog rasta i zamijeniti trenutni ekonomski model onim koji bi bio "održiv".
Iako je pokret degrowth stekao značajnu popularnost, nisu rijekte ni oštre kritike. Postavlja se veliko pitanje koliko je realno očekivati da države implementiraju programe koji bi smanjili životni standard radi ispunjavanja ekoloških ciljeva. Kritičari napominjju da je ekonomski rast primarno koncentriran u zemljama u razvoju, pa bi ograničavanje rasta navodno štetilo upravo tim zemljama i uvelo ih u stagnaciju. Osim toga, centralna ideja pokreta degrowth, koja glasi da je ekonomski razvoj nemoguće razdvojiti od ekološkog uništenja i neodgovorne potrošnje resursa, može se činiti lako osporiva kad se zn a da je značajan broj zemalja uspio postići ekonomski rast dok su istovremeno smanjivali emisije ugljendioksida. Sam ekonomski rast podrazumijeva veću produktivnost, to jest efikasnije korišćenje resursa, veća produktivnost znači da za istu količinu uloženih resursa možete proizvesti više dobara i usluga.
Međutim, sve ove kritike i činjenice gube na značaju kada se uzmu u obzir percepcije o ograničenosti resursa. Baš te intuicije o prekomjernoj populaciji Zemlje i iscrpljenosti resursa bile su osnova za tragične mjere u 20. vijeku, kao što je kineska politika jednog djeteta. Degrowth je najbolje shvatiti kao novu verziju Malthusove teorije prilagođenu potrebama ekološkog aktivizma.
Ilustracija: Lisa Larson-Walker
Privlačnost pokreta degrowth može se pripisati vizuelnim elementima koji odgovaraju već postojećim uvjerenjima. S obzirom na to da su ljudi, posebno u razvijenim zemljama, kroz prekomjernu eksploataciju prirodnih resursa doprinijeli globalnim klimatskim promjenama, čini se nepravednim očekivati budućnost obilježenu prosperitetom. Razumljivo je zašto bi ideja kao što je degrowth našla plodno tlo među ljudima koji su duboko posvećeni rješavanju ekoloških problema. Degrowth uvodi gotovo karmičku perspektivu na naše razumijevanje ekologije i politike, stičući popularnost time što daje politički okvir osjećaju žrtvovanja, solidarnosti, tako važan za društvenu korist i tako čest među predanim ekološkim aktivistima.
Mi volimo da mislimo da smo slobodni mislioci, ali većina naših razmišljanja kreće od osjećaja šta je prikladno. Neke ideje su nam bliže jer ugađaju našem identitetu, našoj intuiciji. Ovo nije kritika neke političke osnove već pokušaj da se realno sagleda ljudsko učešće u njoj. Saznanje da su naše ideje oblikovane više osjećajem prikladnosti nego suvom logikom može se činiti kao prepreka za vođenje produktivnih rasprava. Međutim, prihvatanje ove stvarnosti zapravo omogućava da svaka debata, uključujući i onu o ekologiji, postane otvorenija i djelotvornija. Uspješan dijalog kreće od razumijevanja korijena naših uvjerenja, što nam omogućava da pristupimo raspravama s većom sviješću o vlastitim pretpostavkama i otvorimo vrata različitim perspektivama.