Prije sedamsto trideset dana na ovom mjestu bilo je riječi o početku opsade ukrajinskog grada Mariupolja. U tom trenutku svijet još nije znao šta se u graničnom, lučkom gradu događa, a dok su analitičari pretpostavljali, ukrajinski reditelj, fotograf i pisac Mstyslav Chernov je snimao, zatim po razorenom gradu pokušavao da nađe način da svoje snimke pošalje redakciji Associated Press-a, pa odatle dalje, u svijet. Onda smo te slike gledali u raznim dnevnicima sa zapadne strane fronta. Svijet je mogao da vidi šta se događa. Druga strana, Putinova i njegovih marioneta, mogla je da počne propagandu o montiranim snimcima. I tako jedan po jedan grad, jedan po jedan ratni zločin.
Tačno dvije godine kasnije, film o prvim danima opsade Mariuplja dobio je zlatnu, mišićavu statuetu Oskar za najbolji dokumentarni film. Na početku govora, autor je rekao kako bi najviše volio da taj film nikad nije snimio. Mnogim gledaocima želja će vjerovatno biti da taj film nikad nisu pogledali, a morali bi, kao što ga je Mstyslav Chernov morao snimiti.
Pogotovo bi film „20 dana u Mariupolju“ morali pogledati oni kojima neko pokušava to da zabrani. To je, recimo, pokušala Vučićeva Srpska napredna stranka u Srbiji, sprječavajući projekciju filma na festivalu u Lazarevcu, govoreći o anti-ruskom filmu, kijevskoj propagandi koja pokušava da promijeni stav srpskog naroda prema bratskoj Rusiji. Film je, ipak, na kraju prikazan u Beogradu. Prikazan je i u Podgorici, glavnom gradu države koja takođe gaji tu posebnu bratsku lozu – putinofile. Zbog njih i njihove propagande, film „20 dana u Mariupolju“ trebalo bi prikazivati na televiziji, a ne samo na festivalima na kojima se, nažalost, okupljaju uglavnom istomišljenici. Pa ko u udarnom terminu ne uspije da skrene pogled s ekrana, možda poželi ekran da polomi glavom. Tako prosječni balkanski putinofil možda utuvi sebi u glavu da je biti na strani zločinca granična ljudska tačka. Ali ipak tačka s koje se, ponekad, može vratiti nazad u ljudskost.
NAIVNE NADE
Da ne govori o čemu govori i ne izaziva osjećaje koje izaziva, o filmu „20 dana u Mariupolju“ moglo bi se pisati kao o odlično strukturiranom filmu, moglo bi se bez mnogo muke pametovati o dramaturgiji, efikasnoj režiji koja čini da gledalac od početka bude zakačen za kameru, da sa njom trči, da se skriva, čak i da pada. Ali o svemu tome može se pisati samo s osjećajem muke zbog sadržaja koji film donosi. Ipak, pisati treba, jer to je i dalje lakše nego snimati rat, i mnogo lakše nego u njemu živjeti.
Film „20 dana u Mariupolju“ pokazuje početke napada ruske vojske na Ukrajinu. Nakon Putinove objave rata umotane u priče o „specijalnoj operaciji“, ruska vojska prešla je ukrajinsku granicu, a Mstyslav Chernov, s kamerom u ruci, i foto-reporter Evgeniy Maloletka, zaputili su se u Mariupolj. U tom gradu bili su od ulaska Putinove vojske i tu su proveli dvadeset dana. Film je tako i podijeljen, od prvog do dvadesetog dana opsade dobijamo pregled brze gradacije ratnog horara. Chernov i Maloletka su na ulicama. Vojska još nije ušla u grad, eksplozije su još u daljini, a njih dvojica na ulici susrijeću ženu koja ne zna šta da radi, čeka sina da se vrati kući i očekuje prve bombe. Chernov joj savjetuje da ostane kod kuće, jer vojska neće napadati civile.
Ta naivna misao ubrzo je raspršena. Bombe počinju da padaju na kuće i stambene zgrade, civili bježe u improvizovana skloništa, a Mstyslav Chernov u jednom od skloništa nailazi na ženu kojoj je prvog dana rekao da ostane kod kuće. Žena ga podsjeća na njegov savjet i kaže da su joj, ipak, kuću bombardovali. Od tog trenutka Chernov više nema naivnih misli. Kroz ratnu zonu kreće se sa sviješću da čak ni njegovi snimci zločina koje pokušava da pokaže svijetu neće učiniti da zločini prestanu. Ali, ipak, ne prestaje da snima.
„NEKA PUTIN VIDI...“
Osim što gledamo nastanak sirovih snimaka, one najstrašnije i najupečatljivije među njima koje Chernov uspije da pošalje redakciji AP-a odmah zatim gledamo i u prikazima svjetskih medijima. Na taj način pratimo kako i sa kojim naporima i rizikom nastaju poznati snimci mariupoljske opsade. Već u prvih pola sata filma u bolničkim hodnicima i operacionim salama gledamo ljekare kako plaču dok pokušavaju da ožive četvorogodišnju Evangelinu, šesnaestogodišnjeg Ilyu i osamnaest mjeseci starog Kyrila. Njihovi roditelji su slomljeni. Ljekari takođe. Čak i kamera, povremeno, zajedno sa snimateljem završi na podu, u trenucima kad napori ljekara prestaju, kad treba prihvatiti još jednu smrt. Jedan od ljekara poziva Chernova da snimi Evangelinu na bolničkom krevetu, „da Putin vidi oči mrtvog djeteta i oči ljekara koji plaču“. Taj ljekar, kao i mnogi ljudi koje vidimo u filmu, nadaju se da će oni koji to vide, istog trenutka poželjeti da učine sve što mogu da to prestane. Takve nade javljaju se već drugog dana rata. Istog rata koji je prošlog mjesesa ušao u treću godinu i na čije smo se užase vremenom navikli, jer se ne događaju nama.
Nakon što ispratimo sirove verzije najpotresnijih snimaka, njihove obrađene, skraćene i komentarima novinara pokrivene verzije izgledaju iznenađujuće distancirano, skoro kao da u medijskim izvještajima nisu isti ljudi koje smo minut ranije vidjeli iz prve ruke. Film „20 dana u Mariupolju“ čini da osjetimo kako ljudi na snimcima ratnih stradanja ostaju dvostruko zarobljeni, s jedne strane u ratu koji oni žive a mi ne živimo, s druge strane u interpretacijama onih kojima se ne događa to o čemu pričaju, i koji uglavnom ne rade ništa da to zaustave.
DRAMATURGIJA RATNE DJECE
Snimak trudne žene ranjene u stomak takođe je jedan od najpoznatijih iz prvih dana opsade Mariupolja. U filmu vidimo uvod, događaj i rasplet nastanka tog mnogo puta prikazanog snimka. Nakon udara bombe, Chernov i fotograf Maloletka idu u pravcu dima, dolaze do bombardovanog porodilišta i tu snimaju ranjene ljude, među njima i trudnicu koju iznose na nosilima, kao i nekoliko lakše ranjenih žena. Nekoliko dana kasnije, obilazeći bolnice i raspitujući se o sudbini najteže ranjene trudnice, Chernov saznaje da ljekari nisu uspjeli da spasu ženu i bebu. Odmah nakon što ta vijest odjekne u već emotivno zgnječnoj glavi gledaoca, Chernov nudi sljedeću.
To je scena u kojoj ljekari drugoj ranjenoj trudnici izvlače bebu iz stomaka, a onda dvadeset, trideset sekundi, ili čitav minut, svakako čitavu vječnost, masiraju i oživljavaju novorođenče koje, na kraju, ipak zaplače i preživi. Zaplaču i prežive i ljekari. Plače, pretpostavljam, i svako ko tu scenu gleda. A zatim će se na tu vječnost oživljavanja novorođenčeta nadovezati jedna druga vječnost, ona u kojoj drugi ljekar, nakon što je Chernova odveo u podrum da pokaže gdje drže mrtve, počne da odmotava, i odmotova, i odmotava, nešto što na kraju postane tijelo bebe. Doktor ne odmotava glavu jer bi to bilo previše čak i za poruku koju želi da pošalje, a upravo neotkriveni dio čini prizor još strašnijim.
Snimak bombardovanja porodilišta jedan je od onih koje proputinovska propaganda naziva „montiranim“. Fragmente onoga što u filmu vidimo onako kako se i dogodilo, malo kasnije gledamo u interpretaciji Putinovih medija koji raskrinkavaju „glumice“ među trudnicama, a bombardovano porodilište nazivaju ukrajinskim „filmskim setom“. Iz nekog teško objašnjivog razloga, istine na vijestima i propagandne laži skoro da izgledaju jednako hladno i distancirano. Srećom, ili nesrećom, postoji film Mstyslava Chernova da pokaže to što ima u devedeset minuta. A za pokazati ima dovoljno da tih devedeset minuta pretvori u vječnost za koju se od američke filmske Akademije, ponekad, može dobiti i Oskar.
AND THE OSCAR DOESN'T GO TO...
Ali taj Oskar ne ostavlja gorak ukus samo zbog činjenice da rat u Ukrajini i dalje traje, i da mu se ne nazire kraj. Skoro je nemoguće gledati Chernova kako potrešen prima nagradu dok pokušava da skrene pažnju na ono što su političke i vojne potrebe Ukrajine u ratu, a ne pomisliti na ostale aktuelne ratove, pa i na one prošle o kojima je izvještavao upravo Chernov, kojima najvidljivije svjetske nagrade nisu namijenjene. Prije Ukrajine, čije ratne tenzije s Rusijom prati još od „Euromaidana“ 2013, Chernov je snimao u Siriji i Iraku. To su zemlje iz kojih nismo vidjeli filmove kao što je „20 dana u Mariupolju“, ne zato što ih niko nije snimio, nego zato što im put do velikih scena i široke publike, a pogotovo put do zlatne osakarovske statue, iz političkih razloga nije otvoren.
Oni koji pogledaju „20 dana u Mariupolju“ vjerovatno će se složiti da su najpotresniji snimci na kojima gledamo mrtvu, ranjenu, ili čak samo uplašenu djecu. Evangelinu, Ilyu i Kyrila već smo pomenuli. Treba pomenuti i djevojčicu kojoj ne saznajemo ime. Ona na početku filma, prvog dana opsade, nakon što je s porodicom prvi put sišla u podrum da se tamo sakrije od bombi za koje kaže da su je tog jutra probudile, sa suzama u očima govori kako ne želi da umre. Petogodišnje dijete koje razmišlja o kraju svog života prizor je koji nije neopisiv, već nepodnošljiv, a ovaj film nam pokazuje da sve što se pokuša opisati kao „neopisivo“, zapravo je predaja pred užasom koji nas gleda u oči.
Zbog toga je nemoguće gledati ukrajinsku djecu, a ne razmišljati i o palestinskom ratu o kojem izvještaj UNICEF-a govori kao o „groblju djece“. Iz tog rata, osim privatnih snimaka na društvenim mrežama koje će mejnstrim mediji rijetko ili nikad objaviti, ne vidimo tijela djece, ne saznajemo im imena osim u kampanjama koje dopiru samo do određenog broja ljudi, niko uz pomoć dramaturških i rediteljskih alata ne čini da njihove trenutke smrti zapamtimo zauvijek, kao dio naracije o ratnim stradanjima. Ta neispričana djeca postoje u brojkama koje su, pola godine od početka rata u Gazi, prešle nezamislivih 10.000. Do kog broja će stići ako aktuelni izraelsko-palestinski rat potraje dvije godine koliko u ovom trenutku traje ukrajinski, nemoguće je pretpostaviti.
RATNI EHO
U kontekstu aktuelnog Oskara za dokumentarni film, nemoguće je ne pomisliti na još jedan dokumentarni uradak za koji se ne dobijaju filmske nagrade, već decenijsko sudsko iscrpljivanje do smrti, ili kazna od 175 godina zatvora u Sjedinjenim Američkim Državama. Kao što nam je Mstyslav Chernov pokazao snimke ruske vojske koja tenkovima ruši stambene zgrade i civilna naselja, što će se jednog dana koristiti kao dokazi za ruske ratne zločine u napadu na Ukrajinu, prije četrnaest godina Julian Assange pokazao nam je kako američka vojska iz dronova ubija avganistanske civile na ulici, među njima i dva dopisnika Reutersa. Tih trideset devet minuta filma naslovljenog „Kolateralna ubistva“ ne samo da nikad neće biti korišćeni kao dokaz ratnih zločina američke vojske u Avganistanu, nego će učiniti da Assange provede zatvoren posljednjih dvanaest godina, trenutno u najstrožem britanskom zatvoru, s prijetnjom izručenja Americi, gdje bi zatvoren dočekao smrt.
Žaliti nad tim što je na sceni Dolby teatra usred Los Angelesa nemoguće zamisliti nekog kako nakon nagrađenog filma o izraelskim zločinima u Gazi uzvikuje „Free Palestine“, ili nakon filma o američkim zločinima u Iraku i Avganistanu „Free Assange“, besmisleno je i naivno. To ipak ne znači da filmove koji otkrivaju važne istine ne treba i dalje praviti, prikazivati ih i predstavljati što široj publici, na sve načine boriti se za svijet u kojem se na kraju oskarovskog govora Mstyslava Chernova nakon prihvatljivog „Слава Україні!“, može zamisliti i ono trenutno neprihvatljivo i opasno „Free Palestine“.
Do tada, važan Oskar dodijeljen filmu „20 dana u Mariupolju“ osim što će podsjećati da su najveće žrtve rata između Zapada i Putina ukrajinski civili i društvo koje će se oporavljati generacijama, potrctavaće i jezivu činjenicu da u svjetskoj politici i aktuelnim ratovima postoje skuplji i jeftiniji ljudski životi. Čak i kad su ti životi dječiji.