Uzalud se, dragi moji, mrštite i bogoradite – bolest je toliko uzela maha da više nema nazad. Džabe prizivate mudrace da vam objasne sve uzroke i sve posljedice vaše opsesije beskrajnim svitkom – neće proći dan a da se ne zavalite i prepustite, i to satima, na volju kurcu i palcu, dok vas algoritam iz silikonske doline vozi pustolinom ljudske zaludnosti.
Nije ni juče bio izuzetak. Niti sam završio onu tužbu, niti održao „hitni“ sastanak. Na Kindlu se baterija ispraznila od neaktivnosti, a intrigantni roman Ajn Rand koji sam već važno počeo da preporučujem prijateljima, stoji na pola. Kao i one studije o ekonomskoj nejednakosti i pitanjima koje bi valjalo postaviti velikim filozofima.
Prazninu je popunio – Jodžir. Realni lik sa Zabjela što bača loše fore i mnogo se bez razloga smije, i kao takav je nesumnjivo – fenomen našeg doba. Mizanscen je ovakav: u kadru je prvo Jodžir pa njegova supruga, ležerno obučeni, očigledno u kućnoj varijanti. Izvode neki čudni ples.
Ali, pošto je vijest da je čovjek ujeo psa a nikako obrnuto, i oneobičavanje stvarnosti jednako krasi i biranu beletristiku i Fejsbuk razbibrige, jasno vam je da tu sad mora da se desi nešto malkice pomjereno. E pa, kobasica se desila, mili čitaoče. Ili viršla, koja je, jelte, isto kobasica. I koju ćemo za potrebe ovog teksta, jer smo naši i priča je, kao što ćete vidjeti, na kraju čak i patriotska, zvati po domaći i tako milozvučno – kUbasica. Sa akcentom na slogu trećem.
Dakle, kubasica je privezana nekim koncem ili kanapom prvo Jodžiru pa Jodžirovici oko struka. Oni igraju igru koja podrazumijeva da njišu kukovima kako bi parče mesa doseglo željenu tačku u zraku i upalo im pravo u usta. Do kraja ne uspijevaju, kubasica ili ne stigne dovoljno daleko, ili im sklizne baš sa jezika i odbije se od brade. U pozadini, radi jačeg dramskog efekta, ide neka komercijalna tugovanka, ženski glas preko sempla mazno pjeva *oh no, oh no, oh no no no no no“. Akteri bodre jedno drugo, smiju se.
I sve bi ovo, ipak, bio skoro uobičajeni internetski kalambur, da nije trenutka sasvim patriotskog, koji vam uskoro neizbježno upadne u oči. Sa zida boje petrolej, u poktrovlju kuće Jodžirove, iznad mesinganog ćupa i lažne pampas trave, gleda – ma nećete vjerovati ko. Evo mali hint. On je bio Crnogorac, pa velji Srbin, pa jopet Crnogorac. Dugo je vladao, pleo se u globalnu politiku i junačio da brani braću, što ga je na kraju koštalo vlasti koju je volio više nego sebe. Za života se, što bi rekli u mom zavičaju, dobro naplastio, i bratučed i šurnjaja postali su pod njegovim skutima bogataši, dok je sirotinja stenjala. Volio je stvari moderne i lagodan život.
Ne, nije Đukanović Milo. Ovoga nisu crtali na stijenje pokraj kuće, nego mu inicijale turali na kape.
Taj, dakle, car junaka, sav uprepodobljen, patetičan i strog, kao da je upravo krenuo u neku svoju krvavu avanturu što podaniku treba da donese časnu smrt a njemu još teritorije i vlasti, gleda, u veličini većoj od prirodne, kako Jodžira i Jodžirovicu ona kubasica bezdušno tuče po bijelim licima, prisustvuje dakle jednoj pučkoj i prizemnoj zabavi, danas tako običnoj, a koja bi u doba njegovo bila shvaćena kao nedostojna junaka i Crnogorca... i Srbina, dakako.
I čovjek na tome mjestu, makar bio inertan i apstraktnom mišljenju sasvim nesklon, kao vaš pripovjedač, ne može da se ne zapita nekoliko stvari.
Prvo: kako da čovjek gleda, sa aspekta patriotskog, na činjenicu da jedan takav velikan, junak i pjesnik, što se od njegovih govora i pjesama i danas nadimaju prsa (dobro, prsa različitog sastava etničkog) mladome Berancu i Cetinjaninu, mora da posmatra besprizorni čin đe kubasica pod silom potiska i inercije i gravitacije traži usta od čeljadeta, potpuno bez reda i smisla, bez patosa pjesničkog i nacionalnog, nesvjesna... kubasica, dakle...zavjeta kosovskog i svih rana roda našega, i, uopšte uzev, bez ikakvog stremljenja osim da padne tamo đe joj neljudski zakoni fizike narede?
Drugo: ako malo uozbiljimo stvari i pomaknemo ih u pravcu istrijske nauke, čovjek ne može da se ne zapita: da li bi se ovakav slijed događaja, ovo ponižavajuće stanje đe kubasicom gađamo svoja zlatna usta (da zanemarimo sad to što neki taj komad mesa nemaju čime ni da kupe), moglo izbjeći drugačijim djelovanjem sviju nas, pa i onoga što sa zida svjedoči škakljivome činu? Da je, recimo moj prađed Radoš, umjesto na krvavom Tarabošu kosti ostavio nešto kasnije i u kakvoj naučnoj laboratoriji ili makar fabrici narečenih kubasica, namijenjenih izvozu, bismo li popravili ovaj šund od života što, kako tvrde zlobnici, dolazi sa siromaštvom i posvemašnjom nerazvijenošću?
Treće: ako u kalkulaciju (da, ovo jeste jedna velika kalkulacija, računanje đe smo i kuda nam se isplati da krenemo) uključimo filozofiju, ne možemo da se ne zapitamo: je li se čovjek, od Bardanjola do Belvedera i od Nikole Prvog do Jodžira, primakao smislu, i makar zeru odgonetnuo onu tananu vezu bitka i vremena? Bi li, drugim riječima, uvaženi žreci i profesori sa katedri filozofskih u Nikšiću, bili više voljni da žive u doba junačko Nikolino, ili ovo, da ne rečem kubasičko, Jodžirovo?
Četvrto: razmatranje ne bi bilo potpuno da ne uključi i nauku pravnu, kojoj ovđe ima mjesta samo utoliko ako se pitamo zašto, pobogu, Jodžir dozvoljava da naš... umalo ne rekoh sveti... kralj gleda njegovu (ne)ukusnu zabavu. I, ima li tu čak - elemenata za neku krivičnu prijavu, zbog udara na dostojanstvo sviju nas?
I na kraju, peto i poslednje ali ne najmanje važno. Pitanje psihološko i pomalo sociološko, pa čak i antropološko. Treba li ja, čovjek današnjeg vremena, da tražim svoju sreću u skrolovanju i voajerskom užitku, ili je pravi put, za mene i cjelokupnu ljudsku rasu u njenoj neizbježnoj potrazi za srećom, da slijedi jedan od dva uzora što nam se u ovoj priči nameću?
Ok, jasno je da trenutno ne mogu da budem kao Nikola, fali mi za to junaštva i par bataljona. Možda se nešto na makro planu tu pomjeri i pruži mi uskoro šansu, ali do tada – pa mogu valjda, za ime Boga i časnog članstva SNP-a, da budem malo homo ludens, da se i ja poigram kao Jodžir. I neka to, mili moji, bude jedan optimistični zaključak ovog malog traktata o našoj Crnoj Gori kroz istoriju i sad.
Mogli bi svi koji slušate moju dobronamjernu riječ uzeti već danas, umorni od viška istorije i manjka života, da igrate ovu sjajnu igru zvanu kubasicomet, igru koja će vas razonoditi i udaljiti od štetnih telefonskih ekrana i voajerisanja. A da bi igra bila potpuna, u prostoriji obavezno neka bude portret nekog starog ili aktuelnog državnika montenegrinjskog, koji će biti najbolji svjedok dok vas kubasica tuče direktno u čelo.
Ja već tražim kanap. Ili neko uže, možda. Kubasicu imam.